Filmski producent u razgovoru pojašnjava kako je dobio inspiraciju za najnoviji film.
But Beautiful: Intervju s Erwinom Wagenhoferom
Da li je sat još uvijek na pet do dvanaest? Ili je već kasno? Ko preuzima odgovornost za našu planetu? I da li je uopće još zamisliv odgovoran i savjestan život prema čovjeku i prirodi? U svom novom filmu „ But Beautiful“ Erwin Wagenhofer, koji je 2005. godine internacionalno postao poznat po svom filmu „We feed the World“, pokazuje ljude koji se bez straha suočavaju s ovim izazovom: Šumar, koji pravi najzdravije kuće na svijetu; jedna porodica iz Švicarske, koja je od ničega stvorila raj na zemlji; i Dalai-Lama koji je ljude takao svojom porukom o jednostavnosti. Svi oni djeluju i preuzimaju odgovornost za Zemlju koja će dočekati budućnost.
Vjerujemo da su mnogi ljudi bili sretni nakon što su pogledali Vaš film. Da li je to bio Vaš cilj?
Wagenhofer: Izazvati sreću ili makar potaći hrabrost svakako da je jedan od ciljeva filma. Čovjek koji ima oko 40 godina čitav je život slušao kako je „pet do dvanaest“. Ali kukanjem ništa nećemo postići. Moramo promijeniti naš stav i započeti sami od sebe. I to u unutrašnjosti – ne izvana.
U svome filmu posebno ističete važnost žena u ovim iščekivanim promjenama. Stoga takozvane „solarne mame“ uz pomoć najjednostavnijih sredstava uspijevaju da prehrane porodicu u najsiromašnijim dijelovima svijeta. Koliko Vas lično to dotiče?
Mnogo. U mnogim putovanjima sam vidio da na primjer Afrika bez žena ne bi funkcionisala. One stvaraju svakodnevne strukture, brinu o djeci i starima, sade polja. „Ženski rod“ će spasiti svijet – ako se isti uopće može spasiti. Pritom se također misli i na ono „žensko“ u muškarcima. Uvijek smo se trudili razdvajati i praviti granice. Sada se moramo spajati kako bismo preživjeli. A spajanje je ženski princip. Imam četiri kćerke, znam o čemu govorim.
Iz Vašeg filma učimo da si drveće međusobno pomaže kada im je potrebna pomoć. Mi, ljudi, skloni smo odmaganju kada je drugima potrebna pomoć.
Naravno – samo da nema solidarnosti! I socijaldemokrati u našem zapadnom svijetu izgubili su pojam „ujedinjenosti, povezanosti“, zato je i njima sada loše. Princip pomaganja susjedu kada mu je teško više nije važeći. A pritom ljudi jedni bez drugih ne mogu živjeti.
Koliko je zapravo kičasto reći da se sreća može pronaći i u malim stvarima?
Uopće nije. To može svako. Porodica u mom filmu koja živi na Palma de Mallorci je za deset godina od ničega stvorila raj. Taj princip takozvane „permakulture“ može se živjeti i u gradu. U centru toga nalazi se vitalnost svakodnevnog djelovanja. A kod nas se sve vrti oko uspjeha i novca. Sve dok nekada shvatimo da to zapravo i ne može biti važno.
A to već u školi učimo pogrešno?
Svako treba raditi ono što mu je zadatak – za šta ima dara. Mario Rohm, trubač u mom filmu, završni razred je završio ocjenom dovoljno. Nastavnici su ga pustili da prođe jedino iz tog razloga što su znali da je genijalan muzičar. Ako takvu osobu mučite integralima zaista ništa nećete postići.
Da li ste se i sami našli u iskušenju da se prepustite slavi i posjedu?
Moj djed je bio obućar, ja sam producent. Postoji samo jedna razlika između ovih zanimanja: Obuća je važnija od filma. Važno je da se unutar sebe osjećate dobro.
Kako spiritualnost tome može doprinijeti?
Svako mora položiti ispite u svom životu – ti ispiti su oni koji nas vode dalje. Spiritualnost pomaže u procesu postajanja stabilne osobe. Nisam religiozan, ali jesam spiritualan. Kako Dalai-Lama u filmu kaže: Ljudi se mole hiljadama godina, a iz toga ništa nije izašlo.
Da li Vas je on oduševio?
Njegov uticaj na ljude je nevjerovatan. Na aerodromu u Dar-es-Salaamu čekali smo na polijetanje. Samo stakleni zid razdvaja ljude koji putuju i one koji stižu. Onda je sletio on. Osamdeset ljudi se prislonilo na stakleni zid, stari, djeca, žene, muškarci. A kada nam je mahnuo, svi smo zaplakali.
O osobi
Erwin Wagenhofer rođen je 1961. godine u Amstettenu. Završio je stručnu školu za medijskog tehničara za vijesti i dnevnik. Od 1987. godine je slobodni pisac i producent te predaje na mnogobrojnim univerzitetima. U dokumentarcu „We feed the World“ iz 2005. godine bavi se naglim razvojem industrijalizacije u sferi proizvodnje namirnica i time je postigao svjetski uspjeh. Sa Sabinom Kriechbaum, koja je također producent, živi u Beču i na Sardiniji.
