Active Beauty
Mi smo kao jedno

 Postoje različite varijacije porodice.

Mi smo kao jedno

Postoje različite varijante porodice. Dolazi u različitim oblicima i veličinama. S različitim nazorima i stavovima. Uprkos tome, za sve porodice vrijedi isto: neke stvari učvršćuju njihovo zajedništvo, određene situacije im daju uporište, a neke okolnosti ih snažno zbližavaju.

Princip na kojem počiva sloga neke porodice može se uporediti sa uzorkom nekog pletiva zato što se ponavlja. Ali sami odlučujemo da li želimo zadržati obrazac ponašanja koji određuje našu porodicu. Jesmo li uopšte svjesni tog obrasca? Ili želimo da stvorimo neki vlastiti? Morale su proći godine prije nego što se Marija, majka dviju kćeri, riješila vezanosti za vlastitu majku. Iako joj je to iskustvo prepuno sumnji bilo jako teško, otvorilo joj je brojne nove mogućnosti. „Odjednom smo mogli postati tvorci vlastite porodične prošlosti,“ prepričava, nastavljajući u jednome dahu: „To je učvrstilo zajedništvo naše male porodice.“

Oprezno su napravili prve korake. Marija se nije željela osloniti na poznati odnos kakav je imala sa svojom majkom, a istovremeno nije znala za neki drugi. Počela se oslanjati na svoj unutrašnji osjećaj dok joj je u glavi odzvanjala rečenica njezine primalje: „Ako imaš osjećaj da te neka situacija ili neki ritual toliko opterećuju da ih više ne možeš podnositi, onda ih promijeni.“ Ova misao pomogla joj je da bolje osvijesti vlastite potrebe. Dala joj je slobodu da mijenja stvari i omogućila joj je da se oslobodi osjećaja kako sve mora da radi savršeno. „Tek kada osjetiš sebe i samom sebi pružiš oslonac, možeš poručiti svojoj djeci: uvijek ću ti biti podrška bilo šta da se dogodi.“ U pozadini toga Marija je prepoznala prvu porodičnu tajnu: promjene počinju u nama samima.

Jasnom komunikacijom pružamo podršku i zbližavamo se.

Sljedeći korak u Marijinu razvoju bila je jasna komunikacija koju joj je omogućilo nanovo stečeno samopouzdanje jer se više nije morala povlačiti niti je morala stremiti ka savršenstvu „Osjećamo sigurnost kada svako u porodici zna na čemu je, a istovremeno svako ima jednaku mogućnost da reaguje. Odjednom se otvara prostor za mnogo toga,“ prepričava ova mlada majka.

Zbližavamo se čineći pogreške i pričajući o tome.

„Nikada neću zaboraviti trenutak kada me je kći prozvala zbog mojeg neprimjerenog ponašanja na šta sam se izvinila. Obje smo se oslobodile ogromnog pritiska koji smo mogle osjetiti i na fizičkom nivou. Budući da je moja kći mogla verbalizirati čime sam je povrijedila, osjetila je dodatno olakšanje.

To iskustvo nas je zbližilo još više te nas je još više osnažilo,“ tvrdi Marija. Sposobnost priznavanja vlastitih pogrešaka nas obogaćuje, opušta i sa sobom donosi puno lakoće i radosti. Povezujemo se s drugima i pokazujemo u svojoj punoj veličini iako sami sebi djelujemo sasvim malima.

Ne shvaćati stvari ozbiljno pomaže u zbližavanju.

„U svakodnevici naše porodice previše se toga uzimalo za ozbiljno. U konačnom, svako voli da ga drugi ozbiljno shvaćaju. Ali šta imamo od toga da svaku stvar pretvorimo u neko ozbiljno dešavanje? Uzmimo za primjer večeru zbog koje sam pred samu sebe uvijek postavljala visoka očekivanja. Uvijek je sve moralo biti svježe skuhano i to samo od najboljih sastojaka.

Napravljena jela bih posluživala uz smiješak. Ali kako da to funkcioniše dok četvorogodišnju kćerku držim za ruku, a malu bebu u naručju?“ pita se Marija. Prisjeća se i ciljeva koje si je zadala i kojih se dijelom nije željela odreći. Ali na površinu je dospjela rečenica njezine primalje i situacija je počela da se mijenja. „Ispočetka smo navečer poprilično često jeli kokice ili pečeno kestenje sa pireom od jabuka.

Vraški smo se radovali gledajući kako kukuruz puca i odbija se od poklopac nakon čega bismo sjeli na pod i svi jeli kokice iz velike zdjele. Naše večeri odjednom su postale puno opuštenije, ispunjene smijehom, a mi smo postajali međusobno još bližima,“ prepričava Marija kojoj su jednostavno, sa radošću spravljena jela otvorila vrata u jedan sasvim novi svijet. Njene kćerke u međuvremenu imaju osam i dvanaest godina. Rijetko kada još prave kokice, ali kada se to ipak dogodi, uživaju u svakom zalogaju sa radošću jer se odmah javljaju sjećanja na zajedništvo koje su jednom već bili osjetili.

Nekad spolja zbližava

U Marijinom slučaju napad se manifestirao u obliku mjehurića koji su svrbjeli, vodenih kozica. Svako ko ima djecu, zna da prvo oboli jedno, a zatim i drugo dijete. „Tih šest sedmica u našoj karanteni za sve nas je bila vandredna situacija. U našoj kućici vladala je sasvim posebna atmosfera. Proveli smo zajedno vrijeme ispunjeno mirom, suosjećanjem, usredotočenošću i pažnjom što nas je jako zbližilo.

Sa kakvom se samo predanošću Sofija brinula za svoju malu sestru i kako ju je pokušavala ohrabriti u trenucima očajavanja. Svi smo u sebi osjetili kako sazrijevamo što je promijenilo sistem u našoj porodici. Tih smo sedmica bili svjesni koliko je kvalitetno imati oko sebe ljude koji su jedni drugima podrška,“ prisjeća se Marija.

Pružati jedni drugima povjerenje, zbližava.

Za djecu je savršeno kada su svjesni da se njihove ideje i osjećaji cijene. Da igraju važnu ulogu u stvaranju porodice kakva ona može biti i to uprkos tome što pritom dolazi i do nesuglasica ili svađa.

„Povjeriti djeci rješenje kada se svađaju i pokazati i da se mogu razriješiti i razlike u mišljenju,“ upravo to Marija cijeni u ovoj posebnoj situaciji. Nakon toga slijedi nagrada, pomirenje, koje su opet djeca sama prizvala. Djeluju poput čarobnoga saveza koji ih još više zbližava. U svakoj svađi kojoj pristupimo na pravi način i tako dođemo do rješenja sukoba, sve više rastemo, gradeći nov, još dublji odnos sa drugima. Pritom se približavamo i samima sebi.

Rituali zbližavaju

Upravo u ovo vrijeme kada dolazi do korjenitih promjena i obrta, a mi imamo sve manje vremena na raspolaganju, uporište nam pruža upravo sigurnost u male i one malo veće stvari. Rituale, na primjer. „Još uvijek se mazimo u četvero na nekom od dječjih kreveta, zatim čitamo, pričamo ili pjevamo,“ priča Marija o zajedničkim večernjim ritualima. „Porodica puno pridonosi tome u šta će se pojedinac pretvoriti. Da ukinemo vrijeme zajedničkog druženja, zajedničke ručkove, ne bismo više imali prilike tokom dana razgovarati o poteškoćama. Izgubila bi se kultura aktivne rasprave sa drugima. Upravo su to vrijeme i ti rituali važni jer djeci daju toliko potreban osjećaj sigurnosti i potrebne zaštite kada imaju poteškoće,“ ističe u jednom intervjuu primarius Michael Merl, voditelj Odjela dječje i mladenačke psihijatrije Dječje bolnice u Linzu.

Uzor zbližava cijelu porodicu

I moto cijele porodice spada u stvari koje zbližavaju njene članove, daju im smjer, određuju ciljeve koje žele zajednički postići. Moto sažima načine kako na drugoga prenijeti osjećaj pripadnosti, zajedništva i zaštite. „Kultura neke porodice čini njen duh, osjećaj način na koji zrači, njenu klimu, dubinu, kvalitetu i zrelost odnosa i osjećaja njezinih članova jednih prema drugima. To je sukob između perspektiva ja i mi,“ piše Stephen R. Covey u svojoj knjizi „7 navika uspješnih porodica.“ Kakva porodica želimo postati? Šta želimo raditi zajedno? Kakva atmosfera treba da vlada u našem domu? Kakvi treba da budu naši odnosi? Kako bismo se trebali ophoditi jedni prema drugima i kako bismo trebali razgovarati jedni sa drugima? Koliko nam je porodica zaista važna? Kultura neke porodice je kultura koja pretpostavlja ulazak u perspektivu mi i pritom nam pomaže da zajednički svladamo teške dionice života. „Djeca su naši najveći učitelji i kada nismo sigurni šta bismo trebali napraviti, neko vrijeme trebamo samo provesti u miru, osluškujući. Samo to će nam omogućiti da se još više zbližimo. Jednostavno zato što, uviđanjem, dopuštamo da se dogode stvari koje nismo ni sanjali,“ ističe Marija. Jake porodice ne nastaju iz ničega. Ne događaju nam se slučajno, nego ih sami možemo stvoriti. To je proces koji traje cijeli život. I koji se isplati.