Menu

Možete li imati povjerenja u drugoga?

Povjerenje je važno za zajednički život, a može se naučiti.

Home » Život » Možete li imati povjerenja u drugoga? - 04.2017

Povjerenje ćemo partneru ukazati s oprezom. Nekada žalimo zbog toga, ali puno češće smo za njega nagrađeni. Povjerenje je nježan materijal iz kojeg se razvija dobar život.

Upozorenje! Nepoznat čovjek se nalazi u blizini. Pokrenite programe za provjeru. Započinje faza posmatranja kako se stranac ponaša. Smiješi se i često kima glavom. Ima uspravljen položaj tijela, djeluje uključeno i samouvjereno. Drugi ostavljaju utisak kao da se sa tom osobom dobro nose. Faza posmatranja završena. Razjašnjenje ko je nepoznata osoba. Odakle dolazi i šta bi mogla željeti od nas. Započinje treća faza: prizivamo u sjećanje dosadašnja iskustva. Često prebrzo počnemo vjerovati ljudima oko sebe, nekada smo čak potpuno slijepi pa budemo razočarani više puta. Konačni zaključak: nepoznata osoba djeluje simpatično. Očito ne predstavlja nikakvu opasnost. Barem ne neposrednu. Vjerovatno ćemo se dobro sporazumjeti i moći ćemo joj potpuno vjerovati. Uprkos tome svemu, i u ovoj fazi treba zadržati oprez. I završiti program za provjeru.

Prvi utisak je važan

Otprilike se takav jedan program provjere odvija u našem mozgu kada nekoga sretnemo prvi put. Potpuno automatski i već nakon faze posmatranja odlučujemo o tome hoćemo li moći vjerovati nekom čovjeku ili ne. To traje samo 20 sekundi. Čak ne moramo ni razgovarati s tom nepoznatom osobom.

Ne moramo ni znati ko je i šta želi od nas. Moramo samo posmatrati kako da ophodi prema drugim ljudima i da pripazimo na to šta o njoj možemo saznati preko njene gestikulacije i mimike. To je ishod studije provedene na Sveučilištu u Berkeleyu.

Prvi utisak je odlučujući, ali ne samo to jer povjerenje se ne gradi tako lako Riječ je o komplikovanoj tvorevini koju tokom života stvaraju brojna iskustva. Upravo od njih zavisi da li će konstrukcija biti stabilna ili krhka. Što češće drugi ljudi zloupotrebljavaju naše povjerenje, to savjesnije radi naš program za provjeru i zato oko sebe gradimo sve više i deblje zidove nepovjerenja kako bismo se zaštitili. Ali većinom se brinemo nepotrebno.

Mahatma Gandhi, advokat, član pokreta otpora, revolucionar, asketa i pacifist.

„Nepovjerenje je znak slabosti.“

 

Rano obilježje

Pedesetih godina dječji psiholog Erik H. Erikson, učitelj Sigmunda Freuda, uveo je koncept povjerenja prema kojem dojenče već tokom prvih godina života stiče osnovni osjećaj o tome kojim ljudima i situacijama može vjerovati, a kojima ne. Razvojni psiholozi su i danas uvjereni da se temelji na kojima gradimo povjerenje spram drugih, postavljaju u ranoj životnoj dobi.

Ako su roditelji prisutni u životima svoje djece, ako se brižno brinu za njih, ako im posvećuju pažnju, pružaju ljubav i zaštitu, ako ih tješe i ohrabruju, ako im povjeravaju nešto i uvode ih korak po korak u nove zadatke koje moraju obaviti, ako ih ne preopterećuju… njihova djeca mogu imati povjerenja, i to ne samo u druge nego i u same sebe. To nije egoistično, nego je odlučujuće. Ako smo kritični prema samima sebi, onda smo i prema drugima. Gotovo da je neizbježno ponekad u životu imati i loša iskustva. Neki će ih imati više, neki manje. Razočarati nas mogu roditelji ili prijatelji, kolege na poslu ili u školi, tobože velike ljubavi ili potpuni stranci.

Zapostavljanje, pretjerano opterećivanje, mobbing, nepovjerljivost, laži, prevara Sve to može značajno uticati na naše povjerenje jer upravo su sve te stavke poput gnojiva za nepovjerenje. Ono postaje sve veće jer bi nas trebalo štiti od razočaranja i taj svoj posao dobro obavlja jer, kada se nemamo na koga osloniti, neće nas niko moći ni povrijediti.

Problem. Kada nemamo povjerenja ni u koga, onda nas niko ne može uvjeriti u to da smo nepravedni. Ako ne nađemo nikakav put do ponovnog uspostavljanja povjerenja u druge ljude, u nekog ćemo trenutku ostati potpuno sami jer bez povjerenja ne mogu se rađati nove veze, a postojeće postaju opterećene. Pritom treba imati na umu da je osoba očito bolja od onoga kako nam se predstavlja.

„Otkrili smo da je više od 80 posto stanovništva vrijedno nečijeg povjerenja,” ističe David Dunning, socijalni psiholog na Sveučilištu Cornell u New Yorku. „Sproveli smo istraživanje u SAD-u, Nizozemskoj, Njemačkoj – rezultati su svugdje bili isti.”

Nepovjerljivost je pogrešna

Previše smo nepovjerljivi. Podcjenjujemo koliko su često ljudi spremni da pomognu drugima.

Dunning i Detlef Fetchenhauer sa Sveučilišta u Kölnu pronašli su za to jedno objašnjenje. Smatraju da nije stvar toliko u činjenici da pogrešno procjenjujemo svoja iskustva spram drugih. Život nas informiše, samo na neujednačen način. Često nikada ni ne saznamo koliko smo puta nepravedno nekome uskratili svoje povjerenje. Povjerenje je socijalni kapital koji, uz nizak rizik, možemo investirati u druge ljude. To čak vrijedi i za strance.

Da, sada će neki pomisliti kako je to lako reći. Svaki put će to biti rizik, jasno. Ali koji će se isplatiti. Oslanjanje na nekoga čini život lakšim i pomaže nam kada dijete ostavimo kod komšije ili kada nam je partner navečer sam na putu. Kada prijateljici otkrijemo tajnu, kada kolegi ponudimo svoju podršku ili kada se moramo izlagati novim izazovima… moramo pokazati povjerenje prema samima sebi i prema drugima i ne možemo se neprestano držati po strani.

Savjet: igrajte se povjerenja.
Stavite povez preko očiju pa padnite na leđa; pustite da vas tako vode vaši bližnji.

Uloga ravnoteže

Sasvim je jednostavno nekome ukazati povjerenje, ističe se u jednoj američkoj kompaniji. Tako se olakšava otpuštanje hormona oksitocina što tijelo signalizira svojim posebnim mirisima. Markus Heinrichs sa Sveučilišta u Zürichu je davao svojim ispitanicima oksitocin nakon čega su drugi ljudi u njih ulijevali više povjerenja. Uostalom, testosteroni su ti koji će nas zaštititi od prekomjernog povjerenja.

No to nije baš tako jednostavno kao što piše. Premda oksitocin može potaknuti povjerenje, nije baš riječ o svemogućem sredstvu. Nepovjerenje može biti i opravdano. Zatvorenost je dobra, ali u pretjeranoj mjeri je posljedica naivnosti. Ako se, na primjer, netko ne pridržava dogovora, ako je nepovjerljiv, egoističan i podmukao. Ako ne može praviti kompromise, prešutjeti važne informacije, ako laže i vara. Nema smisla ponašati se kao da je cijeli svijet prepun anđela.

Jedno istraživanje u Češkoj je pokazalo da povjerenja ukazujemo ljudima smeđe boje više nego ljudima plave boje očiju Razlog se krije u činjenici da plavooki ljudi imaju šira lica. Rješenje mogu predstavljati kontaktne leće, ali sve je zapravo puno jednostavnije jer povjerenje slijedi određena pravila.

8 koraka do povjerenja

Prvo: razgovarajte međusobno. Ako sa nekim redovno razgovaramo, bolje ćemo se upoznati. Pokazat ćemo više razumijevanja što podstiče naše povjerenje.

Drugo: budite autentični i iskreni. Laži pobuđuju nepovjerenje. Katkad je možda bolje ne izreći cijelu istinu. Ne mora svako znati sve. Ali bez iskrenosti povjerenje je smo napola vrijedno.

Treće: budite otvoreni i uključeni. Malo je ljudi koji drugima žele nešto zlo. Možemo se upustiti u rizik i unaprijed uložiti malo povjerenja.

Četvrto: budite opušteni. Kada nešto obećate ili nešto dogovorite, toga se i pridržavajte. Ne postoji takav izgovor koji neće narušiti povjerenje.

Peto: potražite nešto zajedničko s drugom stranom. Prema jednom istraživanju iz sedamdesetih godina, više vjerujemo ljudima sa kojima imamo nešto zajedničko.

Šesto: gradite povjerenje u same sebe. Samopouzdani ljudi nisu toliko nepovjerljivi spram drugih ljudi.

Sedmo: ostanite realistični. Loša iskustva se mogu, ali i ne moraju ponavljati. Raskrstite s prošlošću i usmjerite pozitivan pogled u budućnost.

Osmo: dajte sami sebi vremena. Povjerenje ne nastaje iz minute u minutu. Ta konstrukcija se gradi polako, korak po korak, i sa svakim pozitivnim iskustvom postaje stabilniji. No možemo ga uspostaviti tek onda kada povjerujemo sebi da ćemo vjerovati i drugima.

Podijeli
Prema gore
Koristimo kolačiće radi optimalnog prikaza webstranice. U postavkama svog browsera možete deaktivirati korištenje kolačića.OK