Active Beauty
Intervju s Benjaminom Čengićem i Rikardom Druškićem
Tekst: dm - Nadina Muminović

ŠTA NAS LJUDE ČINI LIJEPIMA?

Intervju s Benjaminom Čengićem i Rikardom Druškićem

Na pitanje „Šta nas ljude čini lijepima“ umjetnici Benjamin Čengić i Rikardo Druškić za dm su odgovorili na poseban način – svojim umjetničkim izričajem. Od mjeseca maja, u vidu murala ali i na portalima odabranih dm prodavnica u Banjoj Luci, Mostaru i Sarajevu naći će se njihovo umjetničko djelo na temu, a za ACTIVE BEAUTY otkrili su male tajne velikih uspjeha.
1. Kratko nam se predstavite!
Benjamin: Benjamin Čengić je mali čovjek s velikom željom za stvaranjem novih vrijednosti kroz kulturu i umjetnost i u okviru kulture i umjetnosti.

Rikardo: Moje ime je Rikardo Druškić. Za sebe volim reći da sam tragač istine. Drugim riječima, to znači da je istina moj fundamentalni pokretač. Ona je uz Boga, odlaske u prirodu i umjetnost osnova, koji mi daje strukturu, a kroz koji ostvarujem balans u svom životu. Rikardo Druškić je duh (energija) materijalizovana kroz tijelo i njegov oblik. Kroz taj duh i tijelo vršim procese komunikacije, prvo sa sobom a onda i sa svojom okolinom. Osnovno sredstvo kroz koje vršim izmjenu informacija za mene je moja umjetnost.

2. Kako ste se počeli baviti umjetnošću (fokus na street artu)?
Benjamin: Oduvijek sam crtao, i kao mali. Nekada više, nekada manje. U školi sam pogotovo crtao. Na matematici, na biologiji, na historiji, na svim časovima. S trinaest godina sam počeo crtati grafite i oni su postali moj životni stil. Taj životni stil se bazirao na ulici i otkrivanju novih dijelova grada i upoznavanju novih ljudi. Nekada sam crtao više, nekada manje, ali uvijek sam vrijeme provodio na ulici. Sa otprilike 22 godine sam osjetio potrebu da stvaram nešto više od grafita, nešto što će moći komunicirati sa više ljudi i kroz šta ću moći da kažem nešto konkretno. Nisam mogao da se odvojim od ulice pa sam donio umjetnost njoj.

Rikardo: Budući da sam veliki period svog dragocjenog vremena na planeti Zemlji proveo u životarenju, nihilističkom životu gdje sam tražio sekundarna zadovljstva bez nekog višeg smisla, novi Rikardo se osjeća kao da mora puno da nadoknadi. To je jedan od razloga zašto svaki dan koristim da u sebe unosim nova znanja. Moje početno istraživanje o tome ko sam ja i koja je priroda realnosti koja me okružuje je počelo s budističkom filozofijom. Sada se moj dijapazon zanimanja uveliko proširio. Najviše istražujem: psihologiju, filozofiju, politiku, kvantna fiziku, neuroznanost, robotiku i umjetnu inteligenciju. Kroz ta istraživanja naučio sam važnost ulaska u nepoznati teritorij. O tome priča taoistički simbolg Ying i Yanga. On govori da dvije naizgled odvojene dualističke teritorije su zapravo povezane i međuovisne. Dvije teritorije su poznato i nepoznato, tj. red i nered. Pravilan život je život jednom nogom u redu a drugom u neredu. Red daje mir sigurnost, stabilnost, a nered, nepoznati teritorij, čovjeku daje priliku da napreduje. Previše reda vodi ka tiraniji, a previše nereda ka propadanju struktura. Murali za mene predstavljaju izlazak iz komfor zone u kojoj se nalazim dok slikam. To je nepoznati teritorij na koji moj organizam inicijalno reaguje strahom. Dodir s vanjskim svijetom za mene je oduvijek predstavljao neku vrstu iracionalne opasnosti. Vremenom sam tim strahom uspio ovladati pa sada mogu reći da su moji radovi puno bolji. Ipak, slikarstvo će uvijek biti moj prvi izbor. Moja djela, nasuprot stare arhetipke slike u kojoj umjetnost nastaje iz boli, većinom nastaju iz mira, harmonije i ljubavi ali i konstantne potrage za novim saznanjima.

3. S kojim izazovima se danas susrećete?
Benjamin: Danas se susrećem s mnogim izazovima. Najveći izazov je prolaznost vremena i preokupiranost. Vrlo često sam pretrpan obavezama i ne stižem da ih raspodijelim na pravi način i da organizujem svoje vrijeme pravilno. Do trenutka kada završim sve stvari, istrošim kreativnu energiju i nisam u mogućnosti da stvaram umjetnička djela.

Rikardo: Moji najveći (jedini) izazovi su oni koje sam sebi postavljam. Istini za volju, oni su jako veliki te je za njihovu realizaciju potrebno jako puno odgođene gratifikacije, tj. truda, žrtve i ulaganja u sadašnjem trenutku. Englezi put na kojem ja koračam nazivaju „persuit for greatness“. Daleko sam od svog konačnog cilja, ali znam da sa ovim levelom fokusiranosti i strasti koje ulažem, čuda su moguća. Ona su se na nekom manjem levelu u mom životu već i desila. Kratak pogled u moju umjetničku biografiju je već na neki način nevjerovatan. Internacionalne nagrade, oslikavanje murala u centru Brisela, izlaganje u belgijskom čuvenom Bozaru, izlaganje u našoj Vijećnici, bezbroj drugih prelijepih projekata - sve su to stvari o kojima sam samo mogao sanjati u svojim ranim dvadesetim. U mladog Rikarda niko nije vjerovao. Čitav moj život je bio destruktivan, prvo po mene pa onda i po moju okolinu. Ipak, kroz čitav taj proces ja sam razvio veliku vjeru u sebe. Ona je bila glavni pokretač svake moje promjene. Snaga moje volje je nesvakidašnja. O tome mogu posvjedočiti svi ljudi koje me bolje poznaju. Jedina ograničenja koja postoje za mene su ona koje je postavio Bog, a na njih svakako ne mogu uticati. Sve ostalo, što želim da uradim za sebe, ja jednostavno - uradim. Bosanci i Hercegovci su vrlo nedisciplinovan narod. Red, rad i disciplina su moji aksiomi. Oni mi pomažu da budem miran, organizovan i najplodotvornija vrsta sebe. Moj radni dan počinje u pet ujutro. Volim jutarnju dinamiku, jer mi pruža vrstu mira koja mi je potrebna. U mom životu ne postoji „neću“, „ne mogu“, „mrsko mi je“. Procesom slikanja se bavim svaki dan. Vikend, naravno, odmaram. Um čovjeka je kroz socijalne norme programiran da bude poslušan. Uslijed takve poslušnosti čovjek je izgubio vjeru u sebe. On je povjerenje za razvoj svog života prepustio u sistem i institucije, slijepo i naivno vjerujući da one rade za njegovu dobrobit. To je laž na koju smo od rođenja navikavani. Ja osjećam prezir prema sistemu i trudim se da sam što manje u dodiru s njim. Takav pogled na svijet, između ostalog, mi je omogućio da postanem ovo, što danas jesam. Čovjek koji razmišlja svojom glavom te ima svoje personalizirano mišljenje. Takva osobina, nažalost, danas je rijetka. Većina ljudi slijepo prati pravila sa visine, neznajući da u tom procesu najviše gube sebe. To je razlog zašto velike promjene sporo dolaze, jer imamo dobro programirane robote, programirane da završavaju zadatke, umjesto ljudi koji mogu kritički razmišljati i djelovati.

4. Šta je ono, što vas pokreće?
Benjamin: Puno stvari me pokreće. Pokreću me ideje do kojih dođem nekim putem. Pokreće me moja porodica i neki strah da ih razočaram. Pokreće me odgovornost prema nekome kada sam napravio određeni dogovor. Često me pokreću ljudi i energija koja se stvara u krugu dobrih i kreativnih ljudi. Pokreće me i gnjev koji nekad osjetim. Srklet od sjedenja u jednom mjestu i neaktivnosti. Pokreće me i ljubav prema životu, kada je osjetim. Pokrene me nekad i strah, kada ogladnim i dobijem račune.

Rikardo: Ovo je odgovor koji podliježe postmodernističkoj kritici. Ona kaže da bilo koja ideja, umjetničko djelo, pitanje, gubi na vrijednosti zbog velikog broja interpretacija navedenih. Tako je i sa ovim pitanjem, koje se umjetnicima najčešće postavlja. „Šta vas to pokreće, koja je to vaša inspiracija? Na ovo sam pitanje odgovarao uvijek na različite, ali uvijek mitopoetične načine. Zapravo svi ti odgovori, kao i odgovori mojih kolega koje sam čitao su lažna istina. Čovjek nema jurisdikciju nad svojim bićem. Podsvijest zajedno sa našim genetičkim kodovima te zakonima prirode upravlja našim životima i odlukama koje donosimo. O tome govori teorija determinizma. Nijedna naša odluka koju smo ikada donijeli nije bila produkt naše volje. Savremeni, racionalni čovjek misli da ima kontrolu, ali ta kontrola je prividna. U takvoj životnoj postavci dolazi do jako puno potisnutog sadržaja. On uvijek nađe način da ispliva na površinu. To je za mene jedan od glavnih razloga zašto danas skoro svaka osoba živi u nekoj vrsti iracionalnog straha. Strah može biti pokretač ali i velika kočnica za svakog čovjeka. Istina se nalazi u mraku. Tamo se nalazi ono najvažnije, a to je, naravno, LJUBAV. Ona je uslijed operacija odbramebnog mehanizma, sakrivena ispod hiljade slojeva strahova, trauma, bolova iz prošlosti, ali nikada ne može nestati. Pitali ste me sta me pokreće? Pokreću me, bas kao i svakog čovjeka, unutrašnje sile nad kojim nemam kontrolu. Ko to od nas bira muziku, film, ljude, hobije, itd. koje volimo - ne volimo? Odgovor je niko. Oni izaberu nas.

5. Koji je vaš prvi zajednički projekt?
Naš prvi zajednički projekt je oslikavanje Rikardovog murala u Briselu. Prvi zajednički autorski projekt je mural na Street Arts Festivalu u Mostaru.

6. Možete li nam pobliže opisati kako izgleda idejni proces za jedno umjetničko djelo?
Benjamin: Ljudi često kažu: „Ti voliš to što radiš, tebi je lako“. Kažu da je granica između ljubavi i mržnje tanka. Vrlo često taj proces zna biti mukotrpan i bolan, ali isto tako on može biti divan. Moj proces najčešće podrazumijeva istraživanje teme kojom želim da se bavim u umjetničkom djelu. Otprilike dvjesto tabova u internet browseru, nekada i otvorene knjige oko mene. Nakon istraživanja teme, pristupam kompoziciji rada i odnosu između elemenata na tom radu.

Rikardo: Nadovezat ću se na pitanje iznad. Nietche je pričao o tome da mi ne posjedujemo svoje ideje, već da one posjeduju nas. Tako je i sa mojim radovima. Oni se meni najčešće pojavljuju u nekoj formi dnevnih fantaziranja. Kao i sve fantazije, one su zapravo metafore, koje mi dolaze kroz formu, oblik i boje, koje ja kasnije artikulišem kroz misli. Ta mi artikulacija, između ostalog, pomaže da vodim uredan, miran i izbalansiran, koliko god je to moguće, psihološki život. Proces stvaranja u posljednje vrijeme počeo mi je dolaziti u snovima. To je posljednji od Božijih poklona. Još uvijek ne znam šta tačno da mislim o tome, osim da u svemu tome, koliko god je to moguće, uživam. To je jedna vrsta polu-lucidnih snova. Oni su se pojavili uslijed velike fokusiranost na moja djela i njihov razvitak. Kada ideja dođe, ona bude pohranjena u jedan od sistemskih podfoldera. Tu živi, raste, razvija se i postaje zrelija kroz vrijeme, sve do trenutka dok ne dođe proces kada je prebacim na platno. Tada ta ideja dobija život, koji će se prožimati kroz vječnost.

7. Šta nas ljude čini lijepima?
Benjamin: Ljubav čini ljude lijepima. Mir čini ljude lijepima. Pogotovo unutarnji mir. Taj unutarnji mir čovjek lakše dostiže kada je povezan s prirodom. Iz tog razloga smo i odabrali da motiv našeg murala bude priroda. Pored toga, estetska hirurgija je također djelotvorna (smijeh).

Rikardo: Ovo je super pitanje. Njime sam se najviše pozabavio. Mislim da živimo u sistemu pogrešnih, lažnih vrijednosti. To je razlog zašto se često u posljednje vrijeme osjećam kao da sam trebao živjeti u nekom drugom vremenu. Istina je da puno uživam u tehnološkom napretku i svim plodovima industrijske revolucije. Čovjek je duhovno ali i materijalno biće. Istina je da život danas, nikada nije bio materijalno bolji. Prosječna porodica u Evropi živi bolje nego kraljevi iz srednjeg vijeka. Puno je naučnih studija koje ovo dokazuju. Moje vrijednosti su u kontra-težnji sa savremenim trendovima. Savremeni čovjek najčešće živi nihilističkim životom, okrenut ka materijalnom. On sreću traži skoro uvijek izvan sebe. Sve je manje časti, hrabrosti, odanosti. Ljubav, koja je jako kompleksan i širok pojam, nije u modi. Ove osobine postaju rjeđe, ali ljude i dalje zanimaju ove teme. To možemo vidjeti po tome koliko su i dalje popularni filmovi o super herojima. Sve je to proces racionalizacije koji traje već nekoliko stoljeća. Prosvjetiteljstvo je donijelo jako puno dobrog, ali je došlo i sa velikim manama. One su tek sada jasnim okom vidljive. Savremena, jaka žena je racionalna. Ona svoju traži u konzumerizmu, kao i u svojoj potrazi za moći, koju najčešće prividno dobija kroz posao i društveni status. Ona nema vremena za ljubav. Muškarac, s druge strane, se isto gleda kroz materijalno. U našem društvu moćan muškarac je onaj koji ima veliku kuću, skupu garderobu ili visoku poziciju u društvenoj hijerarhiji. On će s više žara pričati o svom novom autu nego o svojoj ženi. U takvoj postavci, nažalost, nema prostora za duhovno i ljubav. Odnosi danas su najčešće povrpni i hladni. Društvene mreže su najbolji pokazatelj vremena u kojem živimo. Žene su lažno lijepe, a muškarci lažno bogati. Lažni osmijesi i mala srca. Najveća ljepota i najveće bogastvo je ono, koje nosimo unutra. Živimo u vremenu gdje sve ima svoju cijenu, a ništa nema svoju vrijednost. Ljubav je tradicionalna vrijednost, a savremeni liberalni trendovi odbacuju sve što je staro. To je pogrešno. Jako puno mudrosti ima u tradiciji. Ona se tu utkivala hiljadama godina naše evolucije i bilo bi pogrešno potpuno je odbaciti. Tužna činjenica, a to je Andrić davno rekao, da često čovjek mora da sakrije ono, što je najljepše u njemu. Ja to nikad nisam radio. O svojoj ljubavi sam otvoreno i s ponosom govorio. To je bio moj rikardovski specifikum, koji me činio i čini posebnim. To je moj odgovor na pitanje, šta nas to čini lijepim. Ljubav. Ali ne ljubav prikazana u sladunjavim holivudskim filmovima. Ljubav kao kompleksan i širok pojam, koji je sveobuhvatan. Ljubav prema Bogu, kosmosu, sebi i drugima. Ljubav koja dolazi u obliku razumijevanja i empatije. Ljubav koja dolazi iz riječi koje govore istinu. Ljubav koja dolazi iz milovanja. Ljubav koja dolazi iz kreacije. Ljubav koja dolazi iz oprosta. Ljubav.