Postani smiješna

Usudite li se pokazivati emocije, izgradit ćete prave odnose sa svojim bližnjima. Klaunovi će nam pokazati kako.

U svakodnevnom životu često ne razmišljamo o tome ko smo i šta želimo biti. Usrećuje nas kada vodimo sređen život ili kada se u nekoj mjeri čini sređen. Imamo porodicu, posao, siguran dom – i vlastitu ulogu u svemu tome. Ali u kojoj od njih smo istinski svoji, a u kojoj je samo riječ o glumi? Pitanje je na mjestu jer svako je od nas od djetinjstva u određenoj mjeri učio prihvatati konvencije i odnose moći te ispunjavati očekivanja.

O tome piše spisatelj, profesionalni klaun i predavač, Klaus Werner-Lobo u svojoj knjizi „Ljubav, slobodna i opasna“. Ne želimo da ispadnemo smiješni, bojimo se da ćemo se osramotiti pred drugima. Zahvaljujući gotovo glumačkim sposobnostima, znamo kako u svakodnevnim situacijama da spriječimo da naši bližnji prepoznaju naše istinske emocije zato što vjerujemo da ćemo postati ranjivi ako pokažemo kako se osjećamo. Taj zaštitni zid koji brojni ljudi s godinama podignu oko sebe nekada nam onemogućuje da razaznamo sami sebe.

Pogled u unutrašnjost

Teško je pokušavati spoznati kako zaista izgledamo iznutra, koje potrebe uistinu imamo. U svakom slučaju, puno je teže nego da se odreknemo vlastite moći i ispunjavamo očekivanja drugih oko nas. Potrebna nam je hrabrost da bismo mogli pogledati unutar sebe i prihvatiti svoje nedostatke i pogreške. Puno toga se traži – ne smijemo odbacivati sumnje u sebe i čežnje, nego ih moramo prihvatiti kao dio svog vlastitog „ja“, moramo ih dozvoliti, moramo pokazati empatiju prema samima sebi. Ali i vlastite pogreške i nedostaci dio su naše osobnosti.

Slijediti svoje emocije

Ako, kao prvo, uspijemo prihvatiti sebe i, kao drugo, izgubimo strah od vlastite smiješne strane, Werner-Lobo je uvjeren, da ćemo dobiti puno toga. Prije svega, ogromnu količinu slobode. Slobode koja nam omogućuje da se ne moramo pretvarati ni iskrivljavati. Tako automatski omogućujemo drugima da osjete: prihvati me takvim kakav jesam, sa svim mojim dobrim i lošim stranama ili me ostavi na miru. Sram od bojazni da ne ispadnemo gubitnici i pokažemo svoju ranjivost i lomljivost djeluje oslobađajuće. Ključ se prema mišljenju Werner-Loboa krije u tome da ne grabimo za tuđim priznanjima, već da slijedimo vlastite emocije.

Ljudskost se reflektira

Pokazati se u verziji bez šminke, dopustiti sebi da budem – ja – isto tako znači učiniti sebe vidljivim i dostupnim za druge ljude. Njihove reakcije će biti poput refleksije u ogledalu. Ljudskost se reflektira i tako nastaje prava povezanost. Nadrastamo sami sebe i istovremeno drugima omogućujemo da učine to isto. Pritom je svejedno odakle ko dolazi, šta ko radi i koliko dugo se međusobno poznajemo. Jednostavno je riječ o tome da si međusobno pokazujemo i kada padamo, kada doživljavamo neuspjeh i kada se ponovo dižemo na noge. Dobit ćemo isto tako ljudske reakcije zauzvrat. Takoreći, pretvorit ćemo se u klauna, nestat će svi naši strahovi od toga da budemo smiješni. „Klaun je neko ko je izgubio jedan od najvećih strahova koje čovjek može imati: strah od toga da ne ispadnemo smiješni, od neuspjeha, od gubitka, od nevoljenosti, od neprihvatanja,“ piše Werner-Lobo.

Potisnutu povezanost učiniti vidljivom

Kao odrasla osoba naučili smo da budemo ozbiljni da bismo se izborili za prihvatanje. Klaunovi bi nam mogli pomoći u otkrivanju dječje slobode. Pri tome bismo morali spoznati da su svi ljudi međusobno povezani. Tada više ne bi bilo perspektive „drugih“, već bismo i mi sami bili taj neko „drugi“: prijatelj, neprijatelj, živo biće, svemir, bog, božica. Rješimo li se straha od toga da ispadnemo smiješni pred drugima, doprinijet ćemo tome da ta potisnuta povezanost s drugima ponovo postane vidljiva.