Zabava za sve: Na sastancima za igru roditelji sastave djecu – da se igraju.
Djeca: Kome koriste takozvani „playdates“ i na šta je potrebno obratiti pažnju?
Današnja generacija roditelja zna: Za networking nikada nije rano. Jer društveni kontakti su i za malene važni. Stoga se u porodičnim kalendarima sve češće pojavljuje nova kategorija: playdates (prev. sastanci za igru).
Naziv su osmislili Amerikanci. Pod pojmom se podrazumijevaju organizovani sastanci za djecu. Za isto su pogodni kako igrališta tako i vlastita četiri zida. Ali i četiri zida partnera za igru. Ove sastanke najčešće dogovaraju roditelji – također postoje udruženja koja organizuju različite grupe za igranje.
Sociolog Tamara Mose u svojoj knjizi „The Playdate“ istražuje ovaj razvoj. „U našem društvu primjećujem prelazak za spontanih međusobnih igara djece na aranžirane sastanke za djecu od strane roditelja“, piše majka troje djece. „Razlog tome su takozvani „helikopter roditelji“ koji se brinu za sigurnost svoje djece, posebno u većim gradovima.“ Za srednju klasu Njujorčana ovi sastanci su već ustaljeni indikator dobrog roditeljstva.
A kakva je situacija u ostatku svijeta? Slična, tvrdi mag. Nicole Veratschnig. Psihoterapeut svakodnevno u svojoj ordinaciji u Linzu doživljava koliko se roditelji trude poticati svoju djecu na svaki mogući način – pa tako i u njihovom socijalnom ponašanju. Što se zapravo i očekuje, kako naglašava Veratschnig: „Djeca u dodiru s drugom djecom razvijaju osjećaj za društveno zajedništvo, ali i za sebe. Tek u usporedbi s drugima spoznajemo šta volimo odnosno ne volimo.“
Čak i kada je riječ o bebama i maloj djeci preporučuje se organizacija sastanaka za igru i druženje, jer oni na taj način „primjetno utiču jedni na druge“, tvrdi psiholog. Kasnije vrtić nudi mogućnost za vježbu društvene interakcije. Ali i tada sastanci za igru mogu preuzeti važnu funkciju, kao na primjer kod stidljive djece, kojima je teško integrisati se u grupu: „U pouzdanom okruženju u dvoje za dijete je jednostavnije izgraditi odnos s drugim djetetom.“
Sastanci za igru rasterećuju roditelje
Od sastanaka za igru u najboljem slučaju profitiraju i roditelji. Djeca su sličnog uzrasta, tako da su i svakodnevne teme za razgovor slične. Tada dobro dođe razgovor o odbijanju hrane kod beba ili o dječijem pedagogu iz vrtića. Kada djeca porastu, sastanci za igru i druženje postat će pravo rasterećenje za roditelje. „Djeca uzrasta osnovne škole samostalno mogu birati i isto tako samostalno posjećivati svoje prijatelje“, kaže Veratschnig. Na taj način će djeca doživjeti uzbudljivo popodne, dok roditelji imaju malo vremena za sebe. A na sljedećem sastanku se mijenja lokacija i roditelji koji čuvaju djecu.
Hrabrost za dosadu
Postoje i slučajevi u kojima sastanci za igranje postaju opterećenje za djecu, na primjer kada roditelji „samo žele dobro svojoj djeci“, tvrdi Nicole Veratschnig. „Igranje ne treba postati obaveza ili prisila za dijete.“ Mnoga moderna djeca ionako imaju previše obaveza i nemaju vremena za igru.
Ponekad su ovi sastanci opterećenje i za roditelje, na primjer kada primijete da njihovo dijete i ne pokazuje interes i zadovoljstvo tokom sastanaka ili ga se uopće ne poziva na takve sastanke. U ovim situacijama roditelji moraju posebno osluškivati. Jer djeca ponekad i ne žele toliko društvenih kontakata. „Neka djeca jednostavno vole posmatrati ili radije žele imati jednog prijatelja – a to je uredu“, objašnjava Veratschnig.
Neovisno kako ćete ih dogovoriti, sastanci za igru umnogome mogu upotpuniti svakodnevnicu mladih porodica – sve dok se isti odvijaju bez prisile.
Zajedničko igranje
INTERNACIONALNI SASTANCI
Djeca uvijek nanovo tokom igre pokazuju koliko su jezik i porijeklo nebitni. Stoga je uvijek dobro da se djeca igraju sa djecom različitog porijekla i govornog područja, na primjer u internacionalnim grupama za igru.
INTEGRATIVNI SASTANCI
Kako bi djeca naučila cijeniti raznolikost, preporučuje se da se djeca od malena navikavaju da se igraju i u grupama koje su integrativnog karaktera – dakle i sa djecom sa posebnim potrebama.