Češka morska biologinja Petra Nevečeřalová u intervjuu: „Trebamo više kitova“
Češka morska biologinja Petra Nevečeřalová zalaže se za zaštitu kitova. Koju važnu ulogu ovi gigantski morski sisavci igraju u ekosistemu i s kojim se izazovima suočavaju, objašnjava mlada naučnica u intervjuu.
Najveći su sisavci na svijetu i ključna vrsta za ekosistem okeana. Nažalost, mnoge od njih istovremeno su ugrožene: klimatske promjene smanjuju njihove stanište i izvore hrane, dok sve veći pomorski promet ometa njihove migracijske rute. Kako genetika očuvanja prirode može doprinijeti zaštiti morskih sisavaca i kakvu ulogu u tome imaju uzorci DNK, objašnjava istraživačica kitova Petra Nevečeřalová, rođena 1988., u intervjuu za ACTIVE BEAUTY.
Postoji toliko fascinantnih činjenica o kitovima. Šta vas najviše fascinira kod njih?
Oni imaju nevjerovatno dug životni vijek – neki mogu živjeti više od 100 godina. Osim toga, izuzetno su inteligentni. Naprimjer, orke imaju vrlo razvijene dijelove mozga, vjerovatno zbog njihovih izvanrednih komunikacijskih sposobnosti i društvenog života. Žive u matrijarhatu. Orke su jedna od rijetkih vrsta kod kojih ženke, odnosno krave, prolaze kroz menopauzu. Kao bake, one tada vode cijelu skupinu kitova, poznatu kao škola kitova, koristeći svoje znanje. Komunikacija među kitovima također je jedinstvena: čak imaju i imena kojima se međusobno dozivaju i pamte ih više od pedeset godina!
Kitovi se često nazivaju „inžinjerima ekosistema“. Zašto?
To se temelji na tri razloga. Prvi razlog, koji se najčešće ističe, jest njihova veličina – kao ogromne životinje, kitovi vežu ogromne količine ugljena. Procijenjeno je da oko 12.000 ulješura može apsorbirati do 200.000 tona CO2 godišnje. Kada kit umre, njegovo tijelo tone na dno okeana, a vezani ugljen ostaje tamo. Taj fenomen naziva se „kitov pad“.
A šta rade tokom života?
To nas dovodi do drugog razloga: kitovi povećavaju primarnu produktivnost, odnosno proizvodnju biomase kroz biljke. Njihovi izmet sadrži velike količine željeza, što djeluje poput gnojiva i potiče rast fitoplanktona. To daje snažan poticaj ekosistemu, zbog čega se taj učinak naziva „kitova pumpa“. Treći razlog zašto su kitovi toliko važni je takozvana „kitova pokretna traka“, koja nastaje njihovim kretanjem kroz vodu. U Meksiku i Kaliforniji, primjerice, postoje sivi kitovi koji narastu do 15 metara. Oni pretražuju mulj u potrazi za hranom, plivajući pri tome dugim dionicama okeana, čime pomažu boljoj raspodjeli hranjivih tvari. To također potiče rast fitoplanktona, kojim se hrane manji morski organizmi, koji na kraju postaju hrana za ribe.
Trenutak kitovog skoka: Južni glatki kit iskače iz mora
Znači, trebamo više kitova?
Da, apsolutno. Što ih je više, to će biti više riba! Kada pomislimo da neke vrste kitova danas čine samo jedan do dva posto svoje izvorne populacije prije početka kitolova, to je zaista tužno.
Rođeni ste i odrasli u Češkoj, daleko od mora. Odakle dolazi vaša fascinacija kitovima?
Jedno od mojih prvih sjećanja je kako mi je mama poklonila žutu deku s motivom tuljana. To je probudilo moje zanimanje. Nakon toga kupila mi je knjigu o morskim životinjama. Prvo smo gledale tuljane, a na sljedećim stranicama bile su slike delfina i kitova. Mama mi je čitala o njima, i odmah sam bila očarana. Mislim da je ta fascinacija oduvijek bila u meni.
Kada ste prvi put zaista susreli kitove?
To se dogodilo ovako: prisustvovala sam predavanju o kitovima u Pragu. Nakon predavanja razgovarala sam s predavačem, roniocem iz Južne Afrike, i rekla mu da bih voljela istraživati morske sisavce. Pozvao me da ga posjetim. Kada sam to ispričala svojoj mami, kupila je dvije avionske karte i zajedno smo otputovale u Mozambik. Na svoj 17. rođendan vidjela sam na obali ženku grbavog kita s mladunčetom. Taj trenutak sam zabilježila kamerom – ta fotografija me uvijek podsjeća na taj dan. Kasnije sam otputovala u Cape Town, gdje me ronilac upoznao s osobom koja se specijalizirala za ture posmatranja kitova. Odmah smo se sprijateljili i tada sam započela rad kao vodič za turiste na njegovom brodu, dok sam paralelno provodila svoja istraživanja.
Već u ranoj dobi napustiti ste domovinu kako biste se posvetili nečemu tako egzotičnom poput istraživanja kitova zahtijevalo je veliku hrabrost.
Svoju hrabrost dugujem svojoj majci. Ona je najvažnija osoba u mom životu i uvijek me poticala da nastavim i slijedim svoje ciljeve.
Kako je izgledala vaša svakodnevnica kao istraživačice kitova u Cape Townu?
Svoj posao vodiča na komercijalnom brodu za posmatranje kitova povezala sam s istraživanjem za svoju doktorsku disertaciju. S turistima smo izlazili na more, a ja sam im objašnjavala sve o kitovima. Najčešće smo viđali južne glatke kitove, poznate i kao južni kaperi, pa sam im o njima puno pričala. Paralelno sam prikupljala neinvazivne uzorke DNK za svoje doktoratsko istraživanje, direktno s broda, i pritom putnicima objašnjavala svoj istraživački projekt. Bili su oduševljeni i tako su dobili dublji uvid u situaciju kitova.
Spominjete „neinvazivne uzorke DNK“. O čemu se tu radi?
Gotovo svi istraživači kitova prikupljaju biopsije, što sam i ja radila. To uključuje ispaljivanje posebne strijele iz samostrela na kita kako bi se dobio mali uzorak kože. Iako je to minimalno invazivno, nisam željela ometati kitove. Tako sam došla na ideju da prikupljam odumrlu kožu kitova koja je plutala oko našeg broda za posmatranje. Naime, i kitovima se ljušti koža kada su previše izloženi suncu. Isprobala sam izolaciju DNK iz tih ljuskica i otkrila da uzorci sadrže dovoljno kvalitetne DNK za daljnji rad. Zbog toga smo prešli na ovu neinvazivnu metodu. Također smo prikupljali uzorke izmeta, a zatim sam došla na još jednu ideju: pitala sam se mogu li izolisati DNK iz njihovog izdaha – i uspjelo je. To je bio moj posljednji istraživački rad za doktorat. Moje istraživanje temelji se na uzorcima kože, dok su uzorci izdaha bili dodatak.
Za kasniju DNK analizu ljuskice kitove kože stavljaju se u sterilne epruvete.
Kako DNK analize doprinose zaštiti kitova?
Ako se prikupi dovoljno uzoraka, uključujući one iz drugih populacija iste vrste – sarađivala sam s kolegama iz Južne Amerike, Novog Zelanda i Australije – DNK analiza može otkriti s kojim se partnerima kitovi razmnožavaju, postoji li dovoljna genetska raznolikost ili je populacija u genetskoj krizi. Na taj način dobivamo cjelokupni pregled populacije. Dokazali smo, naprimjer, da su kitovi promijenili svoje migracijske navike kako bi pronašli više krila, svoje glavne hrane. Također smo otkrili da su sada mršaviji, a ženke rađaju mladunce svake pete godine umjesto svake treće, zbog nedostatka masnih zaliha. DNK analiza jasno pokazuje negativne učinke klimatskih promjena na kitove.
Osim upornosti, koje su vještine potrebne za istraživanje kitova?
Potrebno je dobro poznavanje prirodnih nauka i biologije. Trenutni trend je povezivanje metoda molekularne genetike i biologije s očuvanjem prirode. Također, potrebno je biti kreativan i strpljiv, jer kitovi većinu vremena ne rade ono što biste željeli. Važno je razumjeti šta se događa i neprestano učiti nešto novo. Ali, to je prirodna znatiželja koja pokreće svaku naučnicu i naučnika da nastave dalje.
Koji su vaši planovi za budućnost?
Trenutno radim kao molekularna biologinja u privatnom start-upu koji razvija kultivirano meso. Uskoro ću se ponovno vratiti kitovima u Južnu Afriku. Tamo uvijek provodim najbolje trenutke svog života!
Kako možemo bolje zaštititi kitove
Kako bi se kitovi mogli razmnožavati i migrirati bez ometanja, Petra Nevečeřalová predlaže sljedeće:
- Zeleni način života: smanjenje zagađenja okoliša pomaže i kitovima.
- Svjesna potrošnja: kupujte manje, posebno proizvode koji nisu dugotrajni. Veliki kontejnerski brodovi, npr. iz Kine, značajno doprinose emisijama.
- Promjena prehrane: biljna hrana je ekološki prihvatljivija i smanjuje emisiju CO2.
- Podrška organskoj poljoprivredi: pesticidi s polja završavaju u moru. Bolje je konzumirati organski uzgojeno voće i povrće.
