Jane Goodall: Život za čimpanze

Pismo cijelom svijetu

Drage čitateljice, dragi čitatelji, pišem vam u ovo vrijeme kada se naš svijet mijenja zapanjujućom brzinom. Oko nas se događaju prekretnice i izazovi koji mogu djelovati veličanstveno. I onda bismo se još trebali brinuti o prirodi? I životinjama? Obavezno, jer tu se krije prilika za nečije iscjeljenje. Duboko sam uvjerena da je svako živo biće na ovoj Zemlji vrijedno i da smo svi sposobni činiti razliku. Pomislim li na svoje početke kao naučnice u Nacionalnom parku Gombe u Tanzaniji, vidim mladu ženu ispunjenu znatiželjom i istraživačkim žarom, ali i pitanjima. Nisam bila naučnica u klasičnom smislu, bila sam jednostavno mlada žena koja se zanimala za život životinja. Unatoč tome, otvorila su mi se vrata u život ispunjen otkrićima. Naučila sam da se znanje ne stječe samo s pomoću knjiga i studija, nego i preciznim promatranjem i strpljenjem. To su, uostalom, osobine koje nam i danas mogu pružiti orijentaciju i sigurnost. Od velike je pomoći i ako svijetu idemo ususret otvorenih očiju i otvorenog srca.

Šta možemo naučiti o čimpanzama?

Kada ljudi vide slike na kojima sam s čimpanzama, vjerovatno je mnogima toplo oko srca. Razlog tome zasigurno je velika sličnost između tih životinja i nas – one su u carstvu primata naši najbliži srodnici i imamo brojne i jako slične

Domovina srca 1 Goodall kao mlada naučnica 1960-ih godina u Gombeu/Tanzanija 2 Tamo je radila sa svojim prvim suprugom, fotografom Hugom van Lawickom. 3 Uvijek je iznova putovala u Gombe gdje je u toku najduža aktivna terenska studija na svijetu. 4 Goodall je u Keniji osnovala utočište za povrijeđene i traumatizirane čimpanze „Sweetwaters Sanctuary“; na slici 1997. ponovni susret s jednom čimpanzom. 5 David Greybeard prva je čimpanza koja je razvila povjerenje prema Goodall te je time omogućila sama istraživanja. 6 Mala Jane u britanskom Bournemouthu sa svojim ljubimcem, plišanom čimpanzom

obrasce ponašanja. Pritom se lako zaboravlja da su divlje životinje snažne i neovisne. Vode nemilosrdne borbe, prvenstveno, kada je riječ o izvorima hrane ili lovištima. Znajući to, teško je shvatiti da još uvijek ima toliko čimpanzi u privatnim posjedima koje se koriste za lov. Ilegalno je i nemilosrdno, držati ih u kavezima, iza rešetaka i radi zabave, no to je tužna stvarnost. Čimpanze su zaštićene divlje životinje i pripadaju kišnim šumama Afrike! S druge strane, s mnogima od njih povezujem lične priče, zbog kojih svaku čimpanzu smatram jedinstvenom. Bio to David Greybeard, Fifi ili bilo koja druga koju sam posmatrala u Gombeu ili u našim zaštitnim centrima. Mislim da nikada ne možemo više osvijestiti koliko nas srodstvo veže i koliko bi bilo važno njegovati te odnose. Ophođenjem s poštovanjem mogli bismo izbjeći mnoge probleme. Pritom se žestoko protivim kada ljudi misle da smo nadređeni životinjama. Svaka individua na ovoj planeti ima svoje pravo na egzistenciju i igra važnu ulogu. Zajednički smo velika tvorba koja može funkcionisati ako se međusobno ophodimo s pažnjom.

Kako sam kao naučnica pronašla svoj put?

Životinje su me fascinirale već kao dijete. Uvijek smo kod kuće imali psa i kokoši. Rasla sam s njima i voljela sam posmatrati ptice, leptire i druge životinje u našem vrtu. Čitala sam brojne knjige i priče, o Doktoru Dolittleu i Tarzanu te sam u svojoj mašti iscrtavala kako ću jednog dana istraživati životinje i s njima živjeti. Prisjetim li se svojih prvih naučnih koraka, postaje mi jasno nešto što bi mnoge moglo iznenaditi: nekada mi je uistinu i pomagalo to što sam žena. Moj mentor, pleoantropolog Lewis Leakey, koji mi je dao prvu priliku za posao, smatrao je da bi žene bile prikladnije za ova posmatranja u prirodi, jer su strpljivije i mogu se bolje uživjeti. Naravno da su onda, a i danas brojni muškarci imali iste te kvalitete i obrnuto, mnoge žene ih nemaju. No Leakey je vjerovao da bih kao žena mogla biti kao stvorena za taj posao i osnaživao me je u mojoj vjeri u vlastite sposobnosti. Kasnije, nakon što sam završila svoj studij, primala sam snažne kritike za svoj način rada. Tada nije bilo uobičajeno da se žene upuštaju u toliko duge studije ponašanja. Sasvim neovisno o tome, voljela bih sa svim ženama i djevojkama podijeliti nešto što mi leži oko srca: uvijek vjerujte u sebe i u to da se vaši snovi mogu ostvariti! Važno je nikada ne izgubiti nadu i osnaživati sve koji su slabiji ili bez nade. To je naša odgovornost kao društva. Kada srećem mlade ljude, neovisno o tome jesu li mladići ili djevojke, uvijek im kažem ono što je moja majka rekla meni: „Radi vrijedno, čekaj na pravu priliku i ako ne odustaneš, pronaći ćeš svoj put.“ Zato mi je toliko važno reći upravo kakvoj obespravljenoj osobi: „Nikada ne odustaj! Kada sam započinjala s istraživanjem u svom prvom kampu u kišnoj šumi Gombe, nismo naravno imali pametne telefone ni Internet. Kako bih mogla komunicirati s vanjskim svijetom, morala sam ići brodom do Kigome, grada na jezeru Tanganyika, južno od Gombea. Tek sam od tamo mogla slati telegrame – na primjer, prema Keniji, gdje je radio Leakey kojega sam morala izvještavati o svome radu. Sve moje izvještaje sastavljala sam na pisaćoj mašini. Leakey je primijetio da sam svoje prve radove za njega vodila uz puno izdržljivosti i preciznosti. To mi je i kasnije pomoglo.

Zašto je toliko važno cijeniti planetu?

Mnoga mi djeca i mladi danas govore da osjećaju egzistencijalni strah te da se brinu za budućnost, okoliš i klimu. Osvijestimo napokon da ovu planetu nismo naslijedili od roditelja, nego da smo je sasvim sigurno posudili od svoje djece. No upravo im krademo budućnost, hvaleći se istovremeno kako smo najinteligentnija stvorenja koja su ikada hodala ovom planetom. Kako to da upravo proživljavamo uništenje našeg životnog prostora? Dojma sam da smo izgubili mudrost sagledavanja posljedica našeg djelovanja. U okviru naših projekata uvijek pridajemo značaj cjelini i održivosti. Sasvim konkretno, to znači da samo kada imamo netaknut okoliš i funkcionalan ekosistem u kojem možemo živjeti, gdje smo kod kuće i ako imamo priliku raditi ili mogućnost prehraniti porodicu, imamo taj pozitivni društveni i ekološki uticaj. Želim hitno s vama podijeliti da se prema prirodi ophodite s poštovanjem i da sa sirovinama postupate s uvažavanjem te održivo. Naše potrošačko društvo koje kreira otpad napokon mora uvidjeti da ništa nije neograničeno. U konačnici, imamo samo ovu jednu prekrasnu planetu i moramo je očuvati za sebe, svoju djecu i sve buduće generacije, jer prirodna raznolikost i netaknuti ekosistemi namijenjeni su svim živim bićima među koje spadamo i mi – a to nije luksuz, nego je važno za preživljavanje. Svaki i ovako mali prilog pomaže i to moramo uvijek imati na umu. Bilo da je riječ o našoj mobilnosti, našem ponašanju pri kupovini ili našoj prehrani – svaki dan donosimo brojne odluke koje imaju odgovarajuće djelovanje. Enormno pomaže ako si uvijek nanovo postavimo pitanje: što je zaista nužno za moju svakodnevicu? Ima smisla ako hranu ne rasipamo bezbrižno, ako odvajamo smeće i ako ga ne bacamo u prirodu te puno više toga što odavno znamo. Mislim da je lakše ne biti preopterećen globalnim događajima i snažnim problemima, pomažući na male načine i nadam se da će se takav način razmišljanja odraziti na višim nivoima. Naravno da ne treba zatvarati oči pred globalnim kretanjima, ali uvijek kažem: “Think global, act local!”, odnosno “Misli globalno, djeluj lokalno”.

Kako uspijevam ostati pozitivna?

Za mene je krajnje utješno to što svaki dan možemo donositi odluke kakav želimo uticaj vršiti na ovaj svijet. Nije li to veličanstveno? Nerijetko mi postavljaju pitanje zašto nisam postala ljuta ili čak agresivna kada na svojim putovanjima vidim sve negativno što se na ovoj planeti događa. Moj odgovor na to je da ako želiš vidjeti kako se ljudi mijenjaju, onda ne smiješ na njih vikati. Moraš pokazati svoje srce kako bi dosegnuo druga srca. Moraš biti dobar primjer. I moraš pokazati da nije uzalud promijeniti vlastito ponašanje. Mislim da svojom životnom pričom i svojim iskustvima dajem ljudima nadu. Na svojim putovanjima uvijek iznova srećem puno djece i mladih koji su angažovani i motivisani u namjeri da nešto pokrenu. Zalažu se za okoliš i za svoje bližnje. Ovisno o tome kakav pristup obrazovanju imaju, mislim da često znaju puno. Pritom pomažu i tehničke mogućnosti i društveni mediji. Unatoč tome, uočavam kod mladih ljudi i određenu apatiju i beznađe. Zato bismo morali biti njihov uzor i morali bismo ih motivisati da nikada ne izgube nadu. Upravo je zato važno davati im zadatke i odgovornost. U našem ubrzanom vremenu nekada previdimo njihove sklonosti i ne slušamo njihovo mišljenje. I koliko često mi stariji znamo reći da je prije sve bilo bolje. No to nije tačno! Postojali su drugi problemi i brige. Znam kakva velika snaga nastaje kada mladi ljudi odluče da će nešto promijeniti. Imaju moć i budućnost planete u svojim rukama. A mi stari? Dužni smo im dati najbolje od sebe za njihovu budućnost! Srdačni pozdravi, Vaša

Jedinstvena karijera Jane Goodall

• Nakon školovanja u Školi za sekretarice u Engleskoj, otputovala je u Keniju, radila je u Nacionalnom muzeju i na kraju je upoznala naučnika Louisa Leakeya za koga je posmatrala životinje. Kasnije je doktorirala etologiju (bihevioralna istraživanja) bez diplome s posebnom dopusnicom. ● Prva je sprovela opsežna terenska istraživanja na čimpanzama. ● Goodall je otkrila da čimpanze prave i koriste alat – što je predstavljalo revoluciju u našem razumijevanju primata ● Radi bolje zaštite čimpanzi i drugih biljnih i životinjskih vrsta, 1986. je započela saradnju s vladama, lokalnim upravama i naučnim institutima. ● Primila je nebrojene nagrade i odlikovanja. Kao dio inspirativne serije o ženama 2022. posvećena joj je lutka Barbie – od reciklirane plastike.

Ovim projektima Goodall mijenja svijet. P.S.: Dobrodošli su svi koji se žele prijaviti!

● Roots & Shoots: program motiviše djecu i mlade širom svijeta da se angažuju za ljude, životinje i okoliš. Dvije su osobe dovoljne za grupu, informacije: janegoodall.at/kids-teens/ ● Donacije za čimpanze: za 16 eura mjesečno možete osigurati njegu i medicinsku brigu za jednu životinju koja se nalazi u skloništima. Osim toga, od tog se iznosa izdvajaju troškovi za adekvatna staništa te za borbu protiv divljih i ilegalnih zatvaranja životinja. ● Pošumljavanje za zaštitu klime: tri miliona stabala već je zasađeno – kako bi se reducirala emisija CO₂ i osigurala staništa. Donacijom 6 eura možete postati kum ili kuma drvetu – i tako osigurati da ih je sve više. Ostale projekte potražite na: janegoodall.at