Bez rizika izostat će i zabava

Sadržaj

Bilo da je riječ o stijeni za penjanje i riječnim brzacima ili da se radi o spuštanju u jame ili letenju – ekstremni sportovi postaju sve više popularani i među ženama. Ali kod cave divinga, vulcano boardinga ili coasteeringa treba obratiti pažnju na neke stvari kako bi rizik bio manji.

Postoje ljudi kojima sreću čini vožnja u gondoli do vrha na kojem se nalazi planinska kućica sa terasom i prekrasanim pogledom uz koji ispijaju kafu, a nakon čega se opet gondolom spuštaju u dolinu. Postoje i ljudi koji su još sretniji od prethodno opisanih kada se prvo popnu na brdo, a tek onda se nagrade cappuccinom i pogledom. Ali ima i onih ljudi kojima sreću čini penjanje na isto brdo, ali samo sa druge strane uz strme klisure. Njima na kraju ne trebaju niti kofein niti terasa jer ih već satima naprijed tjera adrenalin, a i panoramski pogled su već odavno zapamtili.

Nekada u ranijim vremenima veliku posjećenost su imali samo ugostiteljski objekti i staze za šetanje, dok danas sve veće gužve se stvaraju na stijenama za penjanje, na brzacima potoka, te u teško dostupnim jamama, na strmim skijaškim stazama ili na surferskim obalama na kojima valovi dosežu visinu od nekoliko metara. Edmund Hillary i Tenzing Norgay su 1952. godine kao prvi penjači stajali na uskom vrhu Mount Everesta, dok danas se na tom mjestu gura i mnogo više od stotinu ljudi. Reinhold Messner, penjač iz austrijskog Južnog Tirola, je čak to, nekada veličanstveno odredište, visoko osam hiljada metara, nazvao „zabavnim parkom za turiste“.

Povećan interes i ovisnost za ekstremnim sportovima se sve više primjećuje čak i na manje strmim prostorima. Tako, na primjer, na prvom ironman-triatlonu održanom u Klagenfurtu 1998. godine na start su stala odlučna 124 učesnika kako bi preplivala 3,8 kilometara, vozila biciklo 180 kilometara i pretrčala 42 kilometra, a u međuvremenu se ta brojka učesnika popela na 3000.

Ekstrmeni sportovi postaju sve popularniji

Ljubitelji avantura su sve brojniji u sportskoj disciplini coasteering, što znači lagano penjanje preko raspuknutih stijena potrbuške, da bi se nakon penjanja bacili u dubinu prema zapjenjenim valovima. Također, popularno je i spuštanje na daskama brzinom od 80 kilometara na sat niz obronke vulkana, na primjer Cerro Negro u Nikaragvi, najpoznatijeg okupljanja za volcano boarding ili boardanje niz vulkanske padine.

Možete hodati i po tankim sajlama koje su smještene na vrtoglavim visinama iznad planinskih gudura ili između nebodera. Možete se usavršiti u trkama sa preprekama koje su sada u trendu. Riječ je o 20 kilometara dugoj dionici sa blatom, hladnom vodom, bodljikavom žicom i udarima električne struje.

Možete probati trenutno omiljeno ali i opasno ronjenje u pećinama (cave diving), tačnije u mračnim jamama, u kojima rizikujete da vam se dogode problemi pri ronjenju i panični napadi od kojih nisu zaštićeni ni iskusni ronioci u jamama.

Moderna svakodnevica

U međuvremenu, ponude za ljubitelje adrenalina su dostupne baš kao i pijesak i more, ali šta to tjera sve veći broj ljudi da zbog čiste zabave skaču sa nebodera, da rone u opasnim vodama ili da se istroše do iscrpljenja i rizikuju svoje zdravlje, pa čak i život, zbog sportskog iskustva?

Čini se da ima mnogo razloga za tu novu sklonost sportskim rizicima. S jedne strane to je moderna svakodnevica sa svim svojim brojnim propisima i zabranama koja puno ljudi navodi na to da jednostavno naprave prekid i odvaže se na nešto, što se ne uklapa u okvire, nešto u čemu se moramo odvažiti na to da ćemo preskočiti granice, posebno one vlastite. Tu je i imidž kakav, na primjer, ekstremni sportisti imaju u medijima. Već i sam trening za neko opasno takmičenje će vam donijet divljenje i priznanja koja nam možda nedostaju na poslu.

Pritom moramo povećavati izazove – dok je do jučer bilo dovoljno da samo učestvujem na nekom maratonu, danas već moram učestvovati na nekim ozloglašenim trkama sa preprekama da bismo od prijatelja i poznanika osim već uobičajenih likeova izmamili i smiješak koji uzdiše.

Posljednji, ali ne i najmanje važan razlog zašto ekstremni sportovi postaju toliko popularni vjerovatno se krije u činjenici da je riječ o tipičnom proizvodu našeg društva izobilja. Sportski psiholog Andreas Marlovits je izjavio već prije nekoliko godina za austrijske dnevne novine „Die Presse“: „Integriranim članovima zapadnih društava jednostavno ide suviše dobro u životu.“ Za razliku od stanovnika južnoameričkih zemalja kojima je već i svakodnevna borba za preživljavanje dovoljna avantura, ljudi iz čijih su svakodnevica eliminisani stvarni egzistencijalni rizici, potražit će izazove na koje su već po samoj svojoj prirodi navikli, u obliku sportskih graničnih iskustava.

I ne treba zaboraviti da se potreba za takvim izazovima razlikuje od čovjeka do čovjeka. Za to su krivi hormoni. U ekstremnim sportovima tijelo je izloženo neprestanom stresu pa luči kateholamine u koje, na primjer, spadaju: adrenalin, noradrenalin i dopamin. Adrenalin ljude stavlja u stanje pripravnosti: povećava se frekvencija disanja, ubrzava se puls, tijelo mobilizira svu svoju energiju. Dopamin, s druge strane, prije svega stvara osjećaj sreće – i može se aktivirati na najrazličitije načine. Dok je nekome dovoljno pojesti samo komad čokolade, nekome drugom treba dobra knjiga, a nekom trećem, opet, treba sat vremena utrošen u neki zabavni sport. Četvrta grupa će skakati padobranom iz aviona, a uz sve navedeno varira i količina. „Zavisi od osobe do osobe hoće li lučiti adrenalin, noradrenalin ili dopamin“, pojašnjavao je nedavno sportski liječnik

Leonard na njemačkom radijskom programu. Njegov kolega sa univerziteta Bangora smatra da: „Neki ljudi po prirodi imaju visok udio dopamina pa im nije potreban dodatan izvor žmaraca.“ Kod osoba koje imaju hronično nizak nivo dopamina, čežnja za adrenalinskim udarim samim time može biti veća. Pritom se čežnja može pretvoriti u pravu ovisnost za koju se dugo smatralo da su joj podložniji muškarci nego žene. Danas se ipak polazi od pretpostavke da su žene koje su ovisne o adrenalinu do sada svoju potrebnu za izloženošću stresnim situacijama koje podstiču lučenje kateholamina, tražile u dramatičnim ljubavnim odnosima, dok danas ih polako zamjenjuju ekstremnim sportovima. Sve više žena cijeni pozitivan osjećaj koji donose sportske avanture, i pritom dolaze do svojih tjelesnih ograničenja. Uz stijene ili u divljim vodama, u trkama u blatu ili na dasci za surfanje – udio ženskih sportašica koje se vode krilaticom „Bez rizika izostat će i zabava“, postaje sve veći.

Žene mogu izdžati isto što i muškarci

Sigurno je da se danas generalno više žena bavi sportom. Polako, ali sigurno, bliži se kraj vremenu kad su ženske učesnice držane podalje od takmičenja samo zbog brige za njihovo reproduktivno zdravlje ili njihovo potomstvo. Nakon 19. stoljeća djevojkama u pubertetu se savjetovalo da svu svoju energiju čuvaju za zadatke koje će morati obavljati kao supruge i majke umjesto da se tjelesno iscrpljuju.

Još je i devedesetih godina predsjednik Međunarodnog skijaškog saveza najozbiljnije smatrao da će skijašicama koje se bave skijaškim sportovima u doskocima „otpasti maternica“.

Moglo bi vas zanimati

Godišnji odmor s porodicom - igra, zabava i opuštanje

Međutim, medicinska komisija Internacionalnog olimpijskog saveza 2011. godine razjasnila je za sva vremena ove navode: „Pregled podataka o povredama nije dao dokaze kako postoji povećan rizik od akutne ili hronične štete na ženskim reproduktivnim organima. Danas gotovo polovinu svih olimpijskih atletičara čine žene za razliku od pedesetih godina kada su muškarci činili 90 posto učesnika. Pobjede za koje su žene izborile u takmičenjima u disciplinama koje nisu olimpijske, služe kao primjer.

Na švicarskom Iron Trailu, najdužem i najzahtjevnijem ultramaratonu u Alpama, prije tri godine pobjedu je odnijela 39-godišnja Denise Zimmermann. Na cilj je stigla gotovo 40 minuta brže od najbržeg muškaraca. Na takmičenju Dragon’s Back, izuzetno napornom petodnevnom trkačkom takmičenju kroz Wales, Jasmin Paris je 2015. godine uspjela osvojiti drugo mjesto i tako biti u prednosti od čak dva sata u odnosu na svog životnog saputnika.

Danas ne samo da često vrijede ista takmičarska pravila za ekstremne sportiste i sportašice nego za sve vrijedi isto osnovno pravilo koje glasi – sigurnost je na prvom mjestu! Uz svu radost zbog izlaganja riziku, ovo se mora držati u razumnim granicama. Drugim riječima: ako se želite baviti ekstremnim sportovima, onda morate biti u ekstremnoj formi i ekstremno dobro informisani. Važno je na vrijeme započeti trening kondicije kao i preglede kod sportskih ljekara koji su neizostavni baš kao i opremljenost odgovarajućom opremom i potrebnim znanjem.

Pravi ekstremni sportaši se pridržavaju tih pravila kako sebe ili druge ne bi doveli u opasnost. A što je sa svim onim bojažljivim ljudima? Njihov adrenalin se možda aktivira u luna-parku ili dok gledaju neki horor-film. Oni traže neki cool, ali bezopasan sport nakon kojeg sebe nagrade komadićem tamne čokolade koja najbolje prija na terasi sa pogledom nekog planinarskog doma sa panoramom od koje zastaje dah.