Jane Goodall: Život posvećen čimpanzama

Pismo cijelom svijetu

Drage čitateljice, dragi čitatelji,

pišem vam u vrijeme kada se naš svijet mijenja zapanjujućom brzinom. Oko nas se događaju prekretnice i izazovi koji mogu djelovati veliko i teško razumljivo. I upravo zato je važno da se ne udaljimo od prirode, životinja i ljudi oko sebe.

Duboko sam uvjerena da je svako živo biće na ovoj Zemlji vrijedno i da svako od nas može dati svoj doprinos. Kada se prisjetim svojih početaka kao naučnice u Nacionalnom parku Gombe u Tanzaniji, vidim mladu ženu ispunjenu znatiželjom i istraživačkim žarom, ali i brojnim pitanjima.

Nisam bila naučnica u klasičnom smislu. Bila sam jednostavno mlada žena koju je zanimao život životinja. Ipak, otvorila su mi se vrata u život ispunjen otkrićima. Naučila sam da se znanje ne stječe samo pomoću knjiga i studija, nego i pažljivim posmatranjem, strpljenjem i otvorenošću prema svijetu.

To su osobine koje nam i danas mogu pružiti orijentaciju. Od velike je pomoći ako svijetu pristupamo otvorenih očiju i otvorenog srca.

Šta možemo naučiti o čimpanzama?

Kada ljudi vide fotografije na kojima sam s čimpanzama, vjerovatno je mnogima toplo oko srca. Razlog tome je velika sličnost između tih životinja i nas. One su u carstvu primata naši najbliži srodnici i s nama dijele brojne obrasce ponašanja.

Pritom se lako zaboravlja da su čimpanze divlje životinje. One su snažne, neovisne i žive u složenim zajednicama. Među njima postoje bliskost, saradnja i briga, ali i sukobi, posebno kada je riječ o izvorima hrane ili teritoriji.

Upravo zato je teško prihvatiti da još uvijek postoje čimpanze koje se drže u neprimjerenim uslovima, koriste za zabavu ili nezakonito zatvaraju. Čimpanze su zaštićene divlje životinje i njihovo prirodno stanište su šume Afrike.

S mnogima od njih povezujem lične priče. David Greybeard, Fifi i mnoge druge čimpanze koje sam posmatrala u Gombeu ili u zaštitnim centrima za mene su bile jedinstvene individue.

Vjerujem da moramo postati svjesniji koliko nas srodstvo veže s drugim živim bićima. Kada se prema životinjama ophodimo s poštovanjem, lakše razumijemo i vlastitu odgovornost. Protivim se mišljenju da su ljudi nadređeni životinjama. Svako živo biće ima svoje mjesto i svoju ulogu.

Kako sam kao naučnica pronašla svoj put?

Životinje su me fascinirale još kao dijete. Kod kuće smo uvijek imali psa i kokoši. Odrastala sam uz njih i voljela sam posmatrati ptice, leptire i druge životinje u našem vrtu.

Čitala sam brojne knjige i priče, od Doktora Dolittlea do Tarzana, i u svojoj mašti zamišljala kako ću jednog dana istraživati životinje i živjeti u njihovoj blizini.

Kada se prisjetim svojih prvih naučnih koraka, postaje mi jasno nešto što bi mnoge moglo iznenaditi: ponekad mi je pomoglo i to što sam žena. Moj mentor, paleoantropolog Louis Leakey, koji mi je dao prvu priliku za posao, smatrao je da bi žene mogle biti prikladne za dugotrajna posmatranja u prirodi jer često donose strpljenje i sposobnost uživljavanja.

Naravno, te osobine nisu vezane isključivo za žene. Mnogi muškarci ih imaju, kao što ih nemaju sve žene. Ali Leakey je vjerovao u mene i ohrabrio me da vjerujem u vlastite sposobnosti.

Kasnije, nakon što sam završila studij, suočila sam se s ozbiljnim kritikama zbog svog načina rada. Tada nije bilo uobičajeno da žene provode tako duge studije ponašanja u prirodi.

Zato bih sa svim ženama i djevojkama željela podijeliti poruku koja mi je posebno važna: vjerujte u sebe i u mogućnost da se vaši snovi ostvare. Važno je ne izgubiti nadu i podržati one koji su slabiji ili su je izgubili.

Kada srećem mlade ljude, bez obzira na to jesu li djevojke ili mladići, često im kažem ono što je moja majka rekla meni:

„Radi vrijedno, čekaj pravu priliku i ako ne odustaneš, pronaći ćeš svoj put.”

Kada sam započela istraživanje u svom prvom kampu u šumi Gombe, nismo imali pametne telefone ni internet. Da bih komunicirala s vanjskim svijetom, morala sam brodom putovati do Kigome, grada na jezeru Tanganjika, južno od Gombea. Tek sam od tamo mogla slati telegrame, na primjer u Keniju, gdje je radio Leakey kojem sam slala izvještaje o svom radu.

Sve izvještaje sastavljala sam na pisaćoj mašini. Leakey je primijetio da sam prve radove vodila s mnogo izdržljivosti i preciznosti. To mi je kasnije mnogo pomoglo.

Zašto je toliko važno cijeniti planetu?

Mnoga djeca i mladi danas mi govore da osjećaju strah i zabrinutost za budućnost, okoliš i klimu. Važno je osvijestiti da ovu planetu nismo naslijedili samo od svojih roditelja, nego da je ostavljamo svojoj djeci i budućim generacijama.

Pitam se kako je moguće da donosimo odluke koje mogu negativno utjecati na prirodna staništa, klimu i biološku raznolikost, iako se smatramo veoma inteligentnom vrstom. Čini mi se da smo često izgubili sposobnost da sagledamo posljedice vlastitog djelovanja.

U okviru naših projekata posmatramo povezanost zaštite prirodnih staništa, lokalnih zajednica i dugoročnih mogućnosti za obrazovanje i prihod. Kada ljudi imaju pristup sigurnijim životnim uslovima, obrazovanju i mogućnostima za rad, lakše je istovremeno štititi prirodna staništa i životinje koje u njima žive.

Zato mi je važno podijeliti poruku da se prema prirodi ophodimo s poštovanjem i da sirovine koristimo pažljivo: da kupujemo samo ono što nam je potrebno, koristimo proizvode što duže i pravilno odlažemo otpad.

U svakodnevnoj potrošnji nastaje otpad. Zato je važno pažljivije planirati kupovinu, koristiti proizvode što duže, popravljati ono što se može popraviti i pravilno odvajati otpad.

Imamo samo ovu jednu planetu. Zato je važno donositi svakodnevne odluke koje mogu smanjiti nepotrebnu potrošnju, rasipanje hrane i nepravilno odlaganje otpada. Biološka raznolikost i funkcionalni ekosistemi važni su za ljude, životinje i biljke.

I male svakodnevne odluke mogu imati smisla, posebno kada se odnose na smanjenje rasipanja hrane, pravilno odvajanje otpada, pažljiviju kupovinu ili izbor načina kretanja. Svaki dan donosimo odluke koje mogu utjecati na potrošnju resursa, količinu otpada i emisije.

Ima smisla ako hranu ne rasipamo, ako odvajamo otpad i ako ga ne bacamo u prirodu. To su stvari koje već dugo znamo, ali ih je važno stalno iznova primjenjivati.

Lakše je ne osjećati se preopterećeno globalnim problemima ako djelujemo u svom neposrednom okruženju. Naravno, ne treba zatvarati oči pred globalnim izazovima, ali uvijek ponavljam:

“Think global, act local!”
“Misli globalno, djeluj lokalno.”

Kako uspijevam ostati pozitivna?

Za mene je utješno to što svaki dan možemo donositi odluke o tome kako se želimo ponašati prema ljudima, životinjama i prirodi. Nije li to ohrabrujuće?

Često me pitaju zašto nisam postala ljuta ili čak agresivna kada na svojim putovanjima vidim negativne stvari koje se događaju na našoj planeti. Moj odgovor je: ako želiš da se ljudi promijene, ne smiješ samo vikati na njih. Moraš pokazati svoje srce kako bi dosegnuo druga srca. Moraš biti dobar primjer. I moraš pokazati da promjena vlastitog ponašanja može imati smisla.

Mislim da svojom životnom pričom i iskustvima ljudima mogu dati nadu. Na putovanjima često srećem djecu i mlade koji su angažovani i motivisani da pokrenu konkretne aktivnosti u svojoj zajednici. Zalažu se za ljude, životinje i prirodna staništa.

Ovisno o tome kakav pristup obrazovanju imaju, mladi često znaju mnogo. U tome pomažu i tehničke mogućnosti i društveni mediji. Ipak, kod mladih ljudi primjećujem i određenu apatiju i beznađe. Zato bismo morali biti njihov uzor i motivisati ih da ne izgube nadu.

Važno je dati im zadatke i odgovornost. U našem ubrzanom vremenu ponekad previdimo njihove sklonosti i ne slušamo njihovo mišljenje. Često mi stariji znamo reći da je prije sve bilo bolje. Ali to nije tačno. Postojali su drugi problemi i druge brige.

Znam koliko velika snaga nastaje kada mladi ljudi odluče da će se angažovati. Mladi ljudi mogu pokrenuti konkretne aktivnosti u svojoj zajednici, na primjer projekte za zaštitu životinja, edukaciju ili smanjenje otpada.

A mi stariji? Dužni smo im dati najbolje od sebe za njihovu budućnost.

Srdačni pozdravi,
Vaša Jane Goodall

Jedinstvena karijera Jane Goodall

Nakon školovanja u Školi za sekretarice u Engleskoj, Jane Goodall otputovala je u Keniju, radila u Nacionalnom muzeju i upoznala naučnika Louisa Leakeya, za kojeg je posmatrala životinje.

Kasnije je, uz posebnu dopusnicu, doktorirala etologiju, odnosno bihevioralna istraživanja, iako prethodno nije imala klasičnu univerzitetsku diplomu.

• Prva je provela opsežna terenska istraživanja o čimpanzama.
• Otkrila je da čimpanze izrađuju i koriste alat, što je promijenilo naše razumijevanje primata.
• Radi bolje zaštite čimpanzi i drugih biljnih i životinjskih vrsta, 1986. godine započela je saradnju s vladama, lokalnim upravama i naučnim institutima.
• Primila je brojne nagrade i odlikovanja.
• Kao dio inspirativne serije o ženama, 2022. godine posvećena joj je lutka Barbie.

Projekti Jane Goodall Institutea kojima se možete pridružiti

Ovi projekti pokazuju kako se Jane Goodall Institute zalaže za ljude, životinje i prirodna staništa. Dobrodošli su svi koji se žele prijaviti.

Program Roots & Shoots motiviše djecu i mlade širom svijeta da se angažuju za ljude, životinje i okoliš. Dvije osobe dovoljne su za osnivanje grupe. Više informacija: janegoodall.at/kids-teens/

Donacije za čimpanze
Donacijom od 16 eura mjesečno podržavate njegu i medicinsku brigu za čimpanze u skloništima. Dio donacija koristi se i za održavanje odgovarajućih staništa te aktivnosti protiv ilegalnog držanja divljih životinja, prema informacijama organizacije.

Pošumljavanje i obnova staništa
Prema informacijama organizacije, u okviru projekta zasađeno je tri miliona stabala. Cilj projekta je obnova staništa i dugoročno vezivanje CO₂ tokom rasta stabala. Donacijom od 6 eura možete podržati sadnju ili njegu jednog stabla u okviru projekta.
Ostale projekte potražite na: janegoodall.at