Mnogi ljudi pate od psihičkih opterećenja i bolesti poput depresije, ali nerijetko izostaju odgovarajuće ponude, razumijevanje i hrabrost za otvoreni razgovor. Dr. Christa Rados, psihijatrica s više od 40 godina iskustva, zalaže se za destigmatizaciju tema vezanih uz mentalno zdravlje. U intervjuu govori o rodno specifičnim razlikama, znakovima upozorenja i o tome zašto ni sa 70 godina ne razmišlja o prestanku rada.

Strastvena psihijatrica

Dr. Christa Rados, rođena 1955. u Beču, jedna je od ključnih figura u području psihijatrije. Nakon studija medicine i specijalizacija, između ostalog iz neurologije i psihijatrije, 2010. godine preuzela je vodstvo novoosnovanog Odjela za psihijatriju i psihoterapijsku medicinu u Zemaljskoj bolnici u Villachu koji je više od decenija oblikovala stručno i organizacijski. Osim toga, bila je aktivna u obrazovanju i profesionalnoj politici, uključujući vodeću ulogu u nacionalnoj etičkoj komisiji. Od 2016. do 2019. bila je predsjednica Austrijskog društva za psihijatriju, psihoterapiju i psihosomatiku s kojim je i danas povezana kao bivša predsjednica. Za svoj dugogodišnji rad 2023. godine odlikovana je Velikim počasnim znakom pokrajine Koruške. I sa 70 godina i dalje je aktivna, između ostalog kao predavačica i stručna voditeljica Psihijatrijskih terapijskih centara Koruške koje je pomogla osnovati.

Dr. Rados, čini se da su psihičke bolesti poput depresije u porastu. Procjenjuje se da u Evropi oko 50 miliona ljudi – odnosno oko 11 posto stanovništva – barem jednom u životu doživi depresivnu epizodu. Kako ocjenjujete taj trend?

Teško je jasno reći povećava li se broj psihičkih bolesti ili se danas jednostavno više ljudi usuđuje potražiti pomoć. Društvena otvorenost prema psihičkim problemima porasla je, što smanjuje prepreke za razgovor o vlastitim poteškoćama ili traženje liječenja. Zahvaljujući medijskom izvještavanju, bolje razumijemo kako se depresija manifestuje i možemo ciljano potražiti pomoć. Simptomi nisu uvijek povlačenje iz društva, gubitak energije, tuga ili osjećaj praznine. Postoje i rodno specifične razlike koje su naučno dokazane.

Koje su to razlike?

Statistički gledano, žene češće obolijevaju, ali kod muškaraca poremećaji i oboljenja često ostaju neprepoznati. Depresija, jedna od najčešćih psihičkih bolesti, javlja se u različitim oblicima: postoje one s jasnim uzrocima, poput burnouta, ali i one koje se čine da dolaze "iz vedra neba". Također poznajemo specifične oblike, poput postporođajne depresije, koja se javlja u prvoj godini nakon poroda, a koja, naravno, pogađa žene. Kod muškaraca se depresija često manifestuje drugačije: manje tugom, a više razdražljivošću, povlačenjem u posao ili sport, pretjeranim ponašanjem – često praćenim zloupotrebom alkohola, što dodatno prikriva stvarni problem.

Znači, žene ranije traže pomoć?

Da, žene češće prepoznaju kada je vrijeme za traženje podrške. Lakše razgovaraju o problemima jer to od malih nogu bolje uče nego dječaci. Muškarci rjeđe govore o psihičkim poteškoćama, što je problematično jer su mnoge ponude usmjerene na terapiju razgovorom. Žene su često i "menadžerice zdravlja" u porodici, uz svoj posao preuzimaju i brigu o drugima. Kod muškaraca je taj korak prema terapiji često otežan sramom ili društvenim očekivanjima. Stopa samoubistava među muškarcima tri je puta viša nego kod žena – to nas mora zabrinuti. Zato moramo bolje prilagoditi naše ponude svim spolovima i životnim okolnostima. Ako ste cijeli dan radili i navečer želite samo gledati Netflix na kauču, teško je pronaći energiju za odlazak na terapiju. Pogotovo s depresijom. Zato su nam potrebne individualne metode liječenja, poput online sesija koje se mogu obaviti od kuće.

Kako se s tim nosi mlađa generacija?

Primjećujem da mladi danas puno otvorenije razgovaraju o mentalnom zdravlju, i to bez obzira na spol. Manje se ograničavaju klasičnim obrascima. Osim toga, psihoterapeuti se sve češće konsultuju preventivno, primjerice za savjetovanje o partnerstvu, porodičnu terapiju ili kako bi otkrili kako iskoristiti svoj lični potencijal.

Usamljenost se kod mladih trenutno doživljava kao posebno ozbiljan problem. Kako to utiče na psihu?

Usamljenost je ozbiljan rizični faktor za psihičke bolesti, usporediv s lošom prehranom ili nedostatkom fizičke aktivnosti. Većina ljudi su društvena bića i trebaju međuljudsku bliskost. Iako danas ima više događaja i mjesta za susrete, mnogi se osjećaju izolisano, na primjer, stariji ljudi koji zbog zdravstvenih razloga nisu mobilni ili osobe s manjim finansijskim sredstvima koje sebi ne mogu priuštiti događaje ili obroke s prijateljima. Klasična velika porodica gotovo da više ne postoji, redovna druženja u kafićima nestaju, a djeca provode puno vremena sama uz videoigre. Društvo potiče individualizaciju. Sve to nije nužno negativno, ali može dovesti do usamljenosti. Taj osjećaj je slojevit i zahtijeva različita rješenja. Umjetna inteligencija nikada neće moći zamijeniti prave ljudske odnose, ali virtualni formati poput online susreta s pravim osobama mogu biti korisna dopuna kada nedostaju stvarni kontakti.

Ako imam prijateljicu, partnera ili dijete koje se iznenada promijeni, povuče ili mu očigledno nije dobro – kako mogu pomoći?

Tako da ponudite podršku. Otvoreno i pažljivo razgovarajte. Odaberite prikladan trenutak, ne usred stresne situacije. Opišite šta ste primijetili, bez osuđivanja, i iskreno recite da ste zabrinuti. Poruka bi trebala biti: "Tu sam i želim pomoći." Može se dogoditi da osoba odbije pomoć ili sve negira. Ipak, ostanite prisutni, ali nemojte vršiti pritisak. Ponekad je potrebno vrijeme da netko prihvati pomoć. Ako je situacija ozbiljna, na primjer, kod suicidalnih misli ili ozbiljne ovisnosti, ne oklijevajte potražiti pomoć za sebe, na primjer, kod kriznih službi ili profesionalnih savjetovališta.

Kada govorimo o mentalnom zdravlju – šta biste željeli za budućnost?

Interdisciplinarna saradnja u psihijatriji već dobro funkcioniše, posebno tamo gdje su svi stručnjaci na jednom mjestu, na primjer, u bolnicama. Ali u svakodnevnom životu često je teško koordinirati odgovarajuće ponude iz različitih područja. To se mora poboljšati na svim razinama. Veliki problem je nedostatak specijalista, što je u psihijatriji posebno izraženo. Potrebni su nam veći poticaji i bolji uslovi za obuku kako bi mladi ljekari odabrali taj put - naročito u ruralnim područjima, gdje često ima još manje ponuda nego u gradovima. Ipak, vidim obećavajuću budućnost za psihijatriju: istraživanja stalno donose nova saznanja. Važno je da ostanemo dobro povezani i sarađujemo.

Šta vas je u početku privuklo medicini, a posebno psihijatriji?

Dolazim iz doktorske porodice i zapravo nikada nisam željela u medicinu. Umjetnost, kultura i kreativnost – to je bio moj svijet. Nakon faze traženja i putovanja, ipak sam željela raditi nešto s ljudima, zdravljem i društvenom koristi. Mnoge organizacije nisu mogle ništa s čistim idealizmom i tražile su kvalifikacije – tako sam ipak završila u medicini. Moji roditelji su se radovali, ali su bili i zabrinuti. Odrasla sam usred generacije baby boomera, u vrijeme takozvanog viška ljekara. To znači da je – za razliku od danas – bilo više školovanih ljekara nego što je bilo radnih mjesta. Upozoravali su nas da nećemo naći posao. Ali, na kraju smo svi pronašli svoje mjesto u sistemu. Privukla me socijalna medicina, željela sam poboljšati životne uslove ljudi. Psihijatrija se pojavila tokom specijalizacije. Od tada, dakle već oko 40 godina, psihijatrija je moja strast.

Tokom godina imali ste visoke pozicije poput predsjednice, voditeljice odjela i stručne direktorice. Kako ste se nosili s tim, posebno kao žena u muškom okruženju?

Danas medicina postaje sve više ženska, ali u moje vrijeme vodeće pozicije bile su gotovo isključivo muške. Bila sam prva žena u Koruškoj na čelu psihijatrijskog odjela s bolničkim krevetima – to je bila novost. Jedan od najvećih izazova bila je uskladiti porodicu i karijeru. S gotovo 40 godina rodila sam kćer – baš u vrijeme kada je moja karijera uzimala maha. Kao žena često morate raditi više i rijetko smijete reći "ne" ako želite iskoristiti prilike. Imala sam sreću da me suprug podržavao, ali kao porodica morali smo svi praviti kompromise. Unatoč svemu, voljela sam biti majka, ljekar i voditeljica, i ti kompromisi mi nisu teško padali. Iz te strasti crpila sam snagu. Naravno, bilo je naporno, ali moja ljubav prema ovom poslu donijela mi je unutrašnji mir. I danas, sa 70 godina, ne razmišljam o penziji, iako sam ponosna baka.

Kako privatno njegujete svoj duh?

Od djetinjstva sam strastvena čitateljica! Za to svjesno uzimam vrijeme za sebe. Kad budem imala manje obaveza, putovanje svijetom je na vrhu moje liste želja. Osim toga, umjetnost, kultura i što više kretanja u prirodi čvrst su dio mog života. I naravno, smijeh, pozitivan stav prema životu i borba za priznanje mog zanimanja. Kad sam počela, psihijatrija je bila samo sporedni predmet i često se govorilo: "Za to stvarno treba studirati medicinu? Zašto?" Danas se to, naravno, promijenilo, ali u javnosti psihijatrija još uvijek nema status drugih medicinskih grana. Tu se još puno toga mora promijeniti i na tome želim raditi. Nedavno mi je, na kraju karijere, ponuđeno da osnujem novu ambulantnu ustanovu: Psihijatrijski terapijski centar Koruške s dvije lokacije u Villachu i Klagenfurtu. Sasvim drukčija perspektiva, izvan bolnice, bliže stvarnosti života ljudi – to mi donosi veliko zadovoljstvo.