Sport: puno toga upravo se mijenja
Ovaj je sažetak izrađen uz pomoć umjetne inteligencije i ljudski provjeren.
Globalno popularni formati treninga, spektakularni pokušaji obaranja rekorda, ali i svjesno mirnije alternative: kako naša savremena svakodnevnica i naše lične predodžbe mijenjaju svijet fitnessa i dobrobiti.
Kako ćemo trenirati u budućnosti? Kako digitalizacija i komunikacija putem društvenih mreža mijenjaju rekreativni sport, ali i kako pritom nastaju želje za većom autentičnošću i mogućnostima povlačenja? Na Univerzitetu Paris Lodron u Salzburgu ta se pitanja intenzivno istražuju. Profesora sportskih nauka Herberta Wagnera i sportskog sociologa Minasa Dimitrioua pitali smo o najvažnijim trendovima.
Globalizacija: sport ne poznaje granice
Tempo je bio sportski ubrzan: 2017. u Hamburgu je održan prvi hyrox-event: takmičenje koje uključuje kružni trening sastavljen od intervala snage i trčanja, uz 650 učesnica i učesnika. Ideja je oduševila ljubitelje fitnessa u cijelom svijetu, pa je u sezoni 2024./25. na takozvanim utrkama već učestvovalo 550 000 sportašica i sportaša u više od 30 zemalja.
Slično vrijedi i za padel, sport s loptom: u svijetu se njime danas rekreativno bavi oko 30 miliona ljudi, a samo je u Evropi broj terena u tri godine porastao za 240 posto. Ono što je jučer još bio nišni sport negdje u svijetu, putem društvenih mreža, streaminga i globalnih zajednica može u svega nekoliko mjeseci postati svjetski trend, a takmičenja u Beču izgledaju jednako kao u New Yorku ili Singapuru. Profesor sportskih nauka, Herbert Wagner, smatra da se taj fenomen trenutno može primijetiti skoro u svim područjima života: „Neko otkrije skriveni dragulj, svi uskoče u isti voz, stvar postaje sve veća, a onda u nekom trenutku splasne. To vrijedi za turistička odredišta, modu ili hranu. Jednako tako i za sport.”
U stvarnosti pomodno predstavljene novosti često uopšte nisu toliko nove. Hyrox se, naprimjer, razlikuje od CrossFita, bootcampa ili ranijih oblika funkcionalnog fitnessa. Kao stručnjak za nauku o treningu Wagner u tome ipak ne vidi ništa loše: „Ako pod novim nazivom ponovo potakne ljude na bavljenje sportom, to je u principu pozitivno.”
Bez obaveze: trening treba biti fleksibilan
Fiksni termini nisu poželjni: putem aplikacija, fitness-izazova ili trkačkih klubova nastaju zajednice van klasičnih sportskih udruženja. Pritom je na snazi pravilo prema kojem je fleksibilnost obavezna, dok čvrsta obaveza vježbanja više nije poželjna. „Ljudi su aktivni kada imaju vremena i volje i ta je sloboda ključno obilježje”, kaže Minas Dimitriou. Oni koji trče, voze bicikl ili dižu tegove rado se kreću i unutar digitalne zajednice, naprimjer u sklopu Urban Sports Cluba, treninge bez prethodne prijave, Instagram-trčanje ili aplikacije za pilates. Putem platformi poput Pelotona svako može iz svog dnevnog boravka trenirati u stvarnom vremenu s drugima i učestvovati u globalnim događanjima, naprimjer, vozeći profile staza poznatih biciklističkih utrka.
Zajedništvo je važno i van klasičnih sportskih udruženja, čak i kada se ljudi ne susreću redovno. „Ljudi se osjećaju emocionalno povezano i kada se pronalaze putem društvenih mreža”, kaže sportski sociolog Dimitriou. Digitalna povezanost ne isključuje susrete uživo, naprimjer, na velikim humanitarnim događajima.
Tijelo kao skup podataka: sve se mjeri
Puls, kvaliteta sna, potrošnja kalorija, VO2max, rezultat oporavka: nosivi uređaji poput Oura Ringa ili Apple Watcha omogućavaju stalno mjerenje tijela i njegovih funkcija. Američki koledž sportske medicine (ACSM) već godinama navodi nosivu tehnologiju kao najvažniji globalni trend u fitnessu. Vlastite se performanse analiziraju, dijele i porede s prijašnjima.
Efikasnije, brže, bolje: sport postaje pozornica za samoprezentaciju, prilika da se pokažemo kao nešto posebno, kaže sportski sociolog Minas Dimitriou. Više nije riječ samo o zdravlju i zabavi, nego sve više i o jedinstvenosti.
Govori se o „singularizaciji”, konceptu koji je sociolog Andreas Reckwitz opisao kao opći društveni trend: ljudi u svim područjima teže individualizaciji. Kako se pri treningu manje oslanjaju na vlastiti osjećaj, a više na podatke, samounapređivanje može izazvati i stres te razočaranje, upozorava Wagner. Naprimjer, kada netko stalno postiže slabije rezultate od drugih ili se njegova očekivanja sudare sa stvarnošću. „Tjelesni ideali na društvenim mrežama često nisu realni i to može frustrirati mnoge ljude, jer uprkos svim naporima ne mogu ostvariti svoje ciljeve”, kritizira i Dimitriou.
Povratak prirodi: čeznemo za autentičnim
Ko vikendom automobilom ili vozom kreće prema planinama, često se mora probijati kroz prometne gužve. Ljude privlači priroda, što pokazuju i podaci o članstvu u planinarskim savezima. Naravno, i u planinama postoje popularni trendovi poput trail-trčanja, gravel-biciklizma i planinskih maratona: sportova koji doživljaj prirode povezuju sa sportskim ambicijama.
Istovremeno je priroda, sa svojim biljkama, životinjama i izmjenom godišnjih doba, uvijek fotogenična i prikladna za Instagram. Ipak, većina ljudi prije svega osjeća čežnju za autentičnošću, kaže Dimitriou: „Što je svakodnevnica digitaliziranija, to snažnije raste potreba za iskustvom prirode i usporavanjem.” U potrazi za autentičnošću govori se o renaturalizaciji, bijegu iz digitalnog svijeta s lažnim vijestima, manipuliranim prikazima tijela i nedostižnim idealima. Priroda je, nasuprot tome, stvarna i njen se pozitivan efekat može osjetiti. Ko se dobro informiše, u planinama još uvijek može pronaći samoću, smatra Wagner, i sam planinar iz hobija. Poznati vrhovi možda jesu vrlo posjećeni, „ali van glavnih staza skoro da nećete sresti nikoga”.
Najveći problem u planinama predstavljaju ljudi koji precijene vlastite mogućnosti: „Uspon strmim dijelom mnogo je lakši nego kasniji silazak istim putem kada ste iscrpljeni.” Česte intervencije gorske službe spašavanja radi izvlačenja takvih osoba u mnogim bi se slučajevima mogle izbjeći realnom procjenom vlastitih sposobnosti.
Lov na rekorde: neka uvijek bude još neobičnije!
Jedan Ironman odavno više nije dovoljan. Iznimni sportaši poput Jonasa Deichmanna završavaju 120 triatlona tokom 120 uzastopnih dana, dok Alexandra Meixner s 30 Ironmana drži ženski rekord. Drugi trče oko svijeta ili se, poput Alexa Honnolda u Taipeiju, penju na neboder visok 580 metara. Rainer Predl iz Donje Austrije privlači pažnju svojim projektima koje naziva „Crazy Projects”. Naprimjer, proveo je 30 dana na traci za trčanje i ondje s 55 maratona postavio svjetski rekord, a jednom je pretrčao 70 kilometara po kuhinjskom stolu. Već se i put do takvih rezultata opširno dokumentuje i slavi među obožavateljima.
Ultrasport nailazi na velik odjek, ali ga malo ljudi pokušava oponašati. „Možda na svijetu postoji deset osoba koje mogu istrčati 120 maratona. Ako žele nadmašiti jedni druge, to jeste vijest, ali nije masovni sport. U tome ne vidim ništa negativno”, kaže sportski naučnik Wagner. Ekstremnih sportašica i sportaša oduvijek je bilo.
Međutim, danas zahvaljujući društvenim mrežama lakše privlače pažnju te uz sponzore svoj hobi mogu pretvoriti u zanimanje. Nerijetko pritom ostvaruju dvostruku korist: penjač Honnold putem zaklade pomaže osobama u nepovoljnom položaju, prije svega u Africi. Ultrasportaš Predl najčešće trči u humanitarne svrhe i dugogodišnji je ambasador dječijeg hospicija Sterntalerhof u Loipersdorf-Kitzladenu.
