Živjeti bez plastike: je li moguće i ako jest, kako?

Globalni procvat plastike u brojevima

Neovisno o tome je li riječ o odjeći, ambalaži ili igračkama, plastika je posvuda. Svijet bez plastike poput PVC-a, polietilena ili polipropilena danas je skoro nezamisliv. Ta tri materijala ubrajaju se među najčešće korištene plastike na svijetu. Prema istraživanju objavljenom 2025, u 2022. godini globalno je proizvedeno oko 400 miliona tona plastike. Čak 44 posto toga koristi se za ambalažu. Sljedeći najveći potrošači su građevinska industrija i automobilski sektor.

U Evropskoj uniji godišnja potrošnja plastike iznosi 85,6 kilograma po stanovniku, dok u SAD-u doseže čak 216 kilograma. U afričkim zemljama potrošnja plastike iznosi tek oko 13 kilograma po stanovniku godišnje.

Stručnjaci očekuju da će proizvodnja i dalje naglo rasti. Do 2050. godine proizvodnja plastike trebala bi se utrostručiti.
Zašto je plastika problem?
Plastika ima mnoga korisna svojstva. Ali za okolinu, klimu te zdravlje životinja, biljaka i ljudi ona je povezana s ozbiljnim posljedicama.

Zašto je plastika problem?

Plastika ima mnoga korisna svojstva. Ali za okolinu, klimu te zdravlje životinja, biljaka i ljudi ona je povezana s ozbiljnim posljedicama.

Proizvodnja štetna za klimu

Proizvodi kratkog vijeka trajanja i ambalaža brzo završavaju na odlagalištima otpada ili u spalionicama. Plastične spojeve tehnički je i gospodarski teško reciklirati. jer se često ne radi o takozvanim „monomaterijalima“. Samo 9,5 posto plastike proizvedene u svijetu potječe od recikliranog materijala. Većina se proizvodi iz fosilnih resursa poput nafte i plina.

Osim sirovina koje se koriste, i sam proizvodni proces vrlo je štetan za okolinu. Pritom se troše goleme količine energije. Prema Greenpeaceu, globalna proizvodnja plastike 2019. godine uzrokovala je oko pet posto svjetskih emisija stakleničkih plinova. To odgovara emisiji CO2 koju proizvodi 514 termoelektrana na ugljen u punom pogonu.

Kratko se koristi, ali dugo ostaje u opticaju

Jednokratna ambalaža ima posebno kratak vijek upotrebe. Istovremeno je plastika jao dugotrajna. Procjenjuje se da je potrebno i do 450 godina da se plastika razgradi. Međutim, potpuna razgradnja uz pomoć mikroorganizama nije moguća. To znači da se plastične čestice s vremenom stalno smanjuju, ali ne nestaju i ne pretvaraju se u druge tvari.

Kako se plastični otpad često ne odlaže pravilno, goleme nakupine plutaju oceanima. Prema podacima GLOBAL 2000, plastični otpad utječe na više od 2 200 morskih životinjskih vrsta. Životinje se u njemu zapliću ili ga zamjenjuju za hranu.

Opasna mikroplastika i nanoplastika

Kada plastika dospije u okolinu, raspada se na sve manje dijelove. Nastaju mikroplastika i nanoplastika. Te sićušne čestice morskim strujama i vjetrom šire se diljem svijeta. Mikroplastika je pronađena čak i u najudaljenijim područjima poput Arktika. Prema procjenama Evropske komisije svake godine u okolinu dospije između 700 000 i 1,8 miliona tona mikroplastike. Najčešće se to događa zbog trošenja automobilskih guma.

Zbog svojih površinskih svojstava plastika djeluje poput magneta za okolišne toksine. Oni se na njoj nakupljaju. Mikroplastiku u vodama jedu životinje koje potom završavaju i na našem tanjiru. I kanalizacijski mulj koji se koristi za gnojidbu poljoprivrednih površina sadrži ostatke mikroplastike. Istraživači su te sićušne plastične čestice već pronašli u različitim ljudskim organima, uključujući krv, mozak pa čak i posteljicu. Zdravstvene posljedice još nisu do kraja razjašnjene. Ipak, sumnja se da mikroplastika može utjecati na imunološki sistem i reproduktivnu sposobnost, oštetiti jetru i bubrege te čak učestvovati u nastanku raka.

Negativni učinci na zdravlje

Posebno su na udaru kritika tvari koje se dodaju plastici kako bi se promijenila njezina svojstva. Ti takozvani aditivi nisu čvrsto vezani pa s vremenom mogu dospjeti u okolinu. U plastici se koristi više od 16 000 različitih hemikalija. Više od četvrtine njih smatra se opasnima. Uprkos tome, u svijetu je zakonski regulisano tek oko šest posto hemikalija koje se koriste u plastici. Posebno problematičnima smatraju se omekšivači (ftalati), bisfenoli (BPA, BPS itd.) i bromirani usporivači gorenja, jer djeluju hormonski. Među zdravstvenim posljedicama navode se, između ostalog, pretilost, neplodnost i poremećaji u razvoju.

Koliko je bioplastika ekološki prihvatljiva?

Pojam „bioplastika“ sugeriše da je riječ o sirovinama iz ekološke poljoprivrede. Međutim, to u pravilu nije slučaj. Poređenje tog pojma nije regulisano. Bioplastika se najčešće proizvodi od sirovina koje potječu iz industrijske poljoprivrede.

Čak i kada je bioplastika biorazgradiva, u stvarnosti se to skoro nikada ne događa. Razlog je taj što kompostane za biootpad imaju puno kraće vrijeme razgradnje nego što je potrebno biorazgradivoj plastici. Kako bi duže skladištenje biootpada bilo neekonomično, proizvodi od bioplastike najčešće završavaju u spalionicama otpada.

Bioplastika od biogenih sirovina uglavnom se dobiva iz šećerne trske. Ona najčešće dolazi iz Brazila, gdje se uzgaja u monokulturama uz veliku upotrebu pesticida. To ima ozbiljne negativne posljedice za okolinu i ljude koji ondje žive. Za proizvodnju bioplastike koriste se i kukuruz ili krompir. Iako je riječ o obnovljivim sirovinama, njihov uzgoj troši tlo, gnojiva i pesticide. Osim toga, to su vrijedne namirnice koje više nisu dostupne za ishranu ljudi ili životinja jer se koriste u druge svrhe.

Bioplastika je zato samo na prvi pogled ekološki prihvatljiva alternativa plastici iz fosilnih izvora. U konačnici uvijek vrijedi isto: najbolji je onaj otpad koji uopšte ne nastane.

Šta znači živjeti bez plastike?

Život bez plastike bio je norma tokom većeg dijela ljudske historije. Neandertalci i Homo sapiens iz kamenog doba već su koristili brezovu smolu kao umjetno proizvedeno ljepilo. U staroj Mezopotamiji određene su se biljne smole koristile kao arapska guma i čak izvozile u Evopu. Ali tek je sredinom 18. stoljeća započelo doba plastike u užem smislu.

Izum plastike

Charles Goodyear je 1839. otkrio kako se kaučuk dodatkom sumpora i topline može pretvoriti u gumu. Oko 1850. Goodyear je otkrio i tvrdu gumu od prirodnog kaučuka koja se prodavala pod nazivom „ebonit“. Na Svjetskoj izložbi u Londonu 1862. izumitelj Alexander Parkes predstavio je „Parkesine“, plastiku dobivenu iz celuloze. Godine 1884. hemičar Hilaire de Chardonnet patentirao je umjetnu svilu proizvedenu od hemijski obrađene celuloze.

Prve plastike temeljile su se na prirodnim materijalima i oponašale prirodne sirovine poput bjelokosti i svile. U početku su zauzimale samo tržišnu nišu i koristile se, npr, za izradu tipki klavira, lula za duhan ili biljarskih kugli.

Godine 1907. Leo Hendrik Baekeland naposljetku je izumio prvu plastiku koja više nije sadržavala molekule poznate iz prirode: „bakelit“. Pet godina poslije Fritz Klatte patentirao je plastiku nazvanu „polivinilklorid“ (PVC). Upravo je s PVC-om nakon Drugog svjetskog rata započeo pravi uspon plastike koja je kao jeftin materijal osvojila svijet. Plastika se smatrala modernom, čistom i elegantnom. Postepeno je potisnula tradicionalne proizvode i prodrla u gotovo sva područja života.

Može li se danas živjeti bez plastike?

Plastika se nalazi u gotovo svim proizvodima za svakodnevnu upotrebu, od prenosnih kompjutera i pametnih telefona do kesica čaja (Greenpeaceova provjera tržišta iz 2024. pokazala je da se 90 posto čajeva u kesicama prodaje u kesicama koje sadrže plastiku). U nekim je područjima plastika ipak vrlo korisna i neophodna, npr. u medicini, gdje su šprice, infuzijske cjevčice i jednokratne rukavice izrađene od plastike.

U našem modernom svijetu zato nije izvodljivopotpuno se odreći plastike. Ali moguće je drastično smanjiti vlastitu potrošnju.

Gdje se može kupovati bez plastike?

Na pijacama i u takozvanim trgovinama bez ambalaže moguće je kupovati bez pakovanja, samim time i bez plastike.

7 Savjeta za manje plastičnog otpada

1. Uvijek ponesite platnenu torbu ili ceker kad izlazite iz kuće. Tako ste spremni za spontane kupovine. Ako ste dulje na putu, najbolje je ponijeti i bocu za vodu koja se može ponovno napuniti.
2. Ko u blizini nema trgovinu bez ambalaže, i u supermarketu može paziti na manje pakovanja: voće i povrće najčešće se može kupiti na kile. Na nekim odjelima svježih namirnica moguće je zamoliti da se sir, meso i suhomesnati proizvodi posluže u posudu koju sami donesete. Velika pakovanja ili refill vrećice (npr. za tečni sapun ili sredstva za čišćenje) također smanjuju količinu ambalažnog otpada.
3. Jednokratne čaše i kutije za naručenu hranu mogu se izbjeći tako da jedete i pijete na licu mjesta u restoranu ili lokalu. Kratka pauza u kafiću koristi i duši. Neki pružatelji usluga danas prihvataju i donesene višekratne šolje; najbolje je unaprijed pitati.
4. U nekim kozmetičkim proizvodima nalazi se mikroplastika, najprije, u pilinzima ili maskari. Zato je preporučljivo obratiti pažnju na sastojke poput polietilena (PE) ili polikvaternija (PQ). Ko želi biti siguran pri odabiru kozmetike bez mikroplastike, neka posegne za certificiranom prirodnom kozmetikom.
5. Bilo da je riječ o sapunu u komadu bilo o tabletama za čišćenje, danas postoji velik izbor čvrstih proizvoda za njegu tijela i domaćinstvo. Često su pakovani u karton ili papir.
6. Višekratni proizvodi, ako se često koriste, mnogo su održivija alternativa jednokratnim proizvodima, npr, menstrualne čašice i diskovi umjesto tampona i uložaka ili platnene pelene umjesto jednokratnih.
7. Odjeća bez plastike nije samo bolja za okolinu nego je i ugodnija na koži. Treba izbjegavati poliester, poliamid (najlon, perlon), poliakril/akril i elastan (likra). Bolji su pamuk, lan, konoplja ili druga prirodna vlakna. I acetat, viskoza, modal i liocel također su bez plastike.